Inoslav Bešker nije autor poznate parole „Budimo realni, tražimo nemoguće” kako tvrde u Jutarnjem listu

Novinar Jutarnjeg lista Željko Trkanjec uporno tvrdi kako je prošle godine preminuli novinar i filolog Inoslav Bešker osmislio slogan "Budimo realni, tražimo nemoguće". Međutim, ne postoje nikakvi dokazi da je Bešker uistinu autor te svjetski poznate parole. 

Krenulo je s tekstom objavljenom u Jutarnjem listu 28. rujna 2023. godine pod naslovom "Priča o tajmingu: Zašto je trijumfirao Azerbajdžan i zbog čega je propao 'ustanak' Srba na Kosovu" (arhivirano ovdje). U tom tekstu Željko Trkanjec, između ostaloga, piše: "(...) sve ostalo može se opisati parolom koju je 1968. godine osmislio Inoslav Bešker, naš pokojni dopisnik iz Rima: budimo realni, tražimo nemoguće."

Izvor za ovu tvrdnju Trkanjec pronalazi u bivšem ministru Antunu Vujiću. Naime, tjedan dana ranije Trkanjec za Jutarnji list izvještava s Memorijalnog skupa posvećenog Inoslavu Beškeru održanom u Dubrovniku: „Antun Vujić poslao je rad koji je pročitan i iz kojeg se moglo saznati da je upravo Inoslav Bešker autor poznate parole iz 1968. godine: „Budimo realni, tražimo nemoguće” (arhivirano ovdje).

Novinar Saša Paparella potom u statusu na društvenoj mreži Facebook primjećuje (arhivirano ovdje): „Pokojni kolega Inoslav Bešker, uza sve svoje zasluge i kvalitete, sigurno nije izmislio glavnu parolu pariških studenata 1968. budimo realni, tražimo nemoguće. Predlažem Jutarnjem listu da se prestane sramotiti. Znate li koliko bi vam se Ino rugao da je to mogao pročitati?” 

Nakon što se razvila rasprava ispod objave novinara Paparelle, s pojašnjenjem se javio i sam Željko Trkanjec. 

"To je rekao Antun Vujić na komemoraciji Inu u IUC (Međusveučilišni centar op.a.) u Dubrovniku. Napisao, preciznije. Tvrdi da je pisalo na naslovnici Omladinskog tjednika kojem je bio urednik. Prenio sam to u izvještaju s komemoracije u Jutarnjem i Slobodnoj atribuirajuci citat. Nitko nije reagirao i zato dalje citiram", komentirao je novinar Jutarnjeg lista.

Osim što ga Trkanjec pripisuje Beškeru, povijesni slogan koji je 1968. ušao u popularnu kulturu, najčešće se vezivao uz kubanskog revolucionara Ernesta Che Guevaru od kojeg su navodno pariški studenti poruku preuzeli.

Christophe Bident, profesor kazališnih studija i potpredsjednik akademskog vijeća francuskog Sveučilišta Picardie Jules Verne, u biografskom eseju „Maurice Blanchot: nevidljivi partner”, u kojem se razmatra djelo Mauricea Blanchota, književnika i filozofa koji je javno podržao pariške prosvjede s proljeća 1968. godine, opisuje kako je nastala čuvena sintagma "Budimo realni, tražimo nemoguće" (u francuskom originalu „Soyez réalistes, demandez l'impossible“), čemu je svjedočio francuski redatelj Jean Mascolo, sin slavne francuske spisateljice i redateljice Marguerite Duras i pisca te političkog aktivista ljevice Dyonisa Mascola.

"Mascolo je ispričao kako se poznati slogan izrodio tijekom razgovora o štrajku u Renaultovoj tvornici u Billancourtu. Obraćajući se dvojici članova štrajkaškog odbora, sindikalni povjerenik je rekao: 'Moramo biti realisti, ne smijemo tražiti nemoguće'. Kasnije poslijepodne na Censieru (danas Sveučilište Sorbonne op.a.), prepričava Mascolo, imali smo papir te smo tražili teme za parole. Sve se dogodilo spontano i mogu reći da je riječ o kolektivnoj intuiciji“, objašnjava se u knjizi Chirstophea Bidenta (stranica 473) kako je parafraziranjem sindikaliste Renaulta došlo do pariške studentske parole koju novinar Trkanjec pripisuje Beškeru, a koja je na proljeće 1968. godine na fakultetu Censier ispisana flomasterom na transparentu.

Već do 3. svibnja 1968. godine parola je auto-lakom ispisana na zidu nedaleko Censiera, o čemu svjedoči fotografija koju je snimio danas pokojni fotograf i novinar Gérard Aime, a prigodničarski je često objavljuje državni Radio France (ovdje i ovdje). Kako bismo provjerili tvrdnju da je parolu 1968. godine osmislio tada 18-godišnji Inoslav Bešker i objavio je na naslovnici novina u kojima je radio kao novinar, odlučili smo „konzultirati“ rečeni Omladinski tjednik. Dakle, ukoliko je, kako se tvrdi, autor slogana zaista Bešker i ako mu se kao vrijeme autorstva pripisuje revolucionarna 1968. godina, to je onda moralo biti najkasnije do 3. svibnja 1968. godine kada je parola već i foto dokumentirana u formi grafita. Stoga smo pregledali sve naslovnice Omladinskog tjednika od početka siječnja pa sve do lipnja 1968. godine i na njima nismo pronašli nikakvo spominjanje ove parole. 

Dok je slogan „Budimo realni, tražimo nemoguće” već postao simbol studentskih prosvjeda u Parizu i pročuo se diljem Europe i svijeta, za to vrijeme, povodom stote obljetnice izvornog izdanja Kapitala, Omladinski tjednik u 18. broju, objavljenom 8. svibnja, preispituje društveni status i utjecaj Karla Marxa. U tekstu „Stvarnost i marksizam” na naslovnici se razmatra sposobnost partije i njenog kadra da odoli partikularnim interesima i posveti se onima radničke klase. 

Studentski prosvjedi na naslovnicu Omladinskog tjednika stigli su tek u 22. broju objavljenom početkom lipnja 1968. godine. Tom se temom u lipnju bavi i Inoslav Bešker. U tekstu „Revolucija i demokracija” komentira studentske demonstracije, propituje autoritete, političke slobode i elite koje o tim slobodama odlučuju. 

„Čim te političke slobode počnu štetiti eliti, ona ih povlači. Primjer – zabrana, odnosno dozvola rada raznim radničkim socijaldemokratskim, socijalističkim ili komunističkim strankama kroz posljednjih stotinjak godina: gdje god je postojala mogućnost da ta stranka ugrozi postojeći poredak ona je zabranjivana, odnosno politički, a i fizički uništavana”, piše Bešker. Međutim, parole nema ni na naslovnici tog broja koja je objavljena već kada se "sporni" slogan naveliko koristio u Parizu..

Inače, studentski nemiri u Parizu dugo su se kuhali pod površinom desetljetne konzervativne vlasti predsjednika Charlesa De Gaullea. Napad na parišku poslovnicu American Expressa u ožujku 1968. godine, kao znak protesta protiv američkog rata u Vijetnamu, rezultirao je hapšenjem nekolicine studenata zbog kojih su isprva krenuli protesti na kampusu Nanterre Pariškog sveučilišta. Dekan je početkom svibnja zabranio proteste, zbog čega su studenti krenuli protestirati na susjedni kampus Sorbonne. Već 3. svibnja dekan Sorbonne od policije traži da potjeraju tristotinjak studenata iz dvorišta. Brutalno ponašanje policije na Sorbonni i susjednoj Latinskoj četvrti izazvalo je jednako brutalnu reakciju. Nakon što su cjelodnevni neredi gotovo svakodnevno uživo prenošeni na televiziji, te je policijska brutalnost postala jasna, Komunistička partija Francuske zajedno s najvećim sindikalnim savezom CGT (Confédération Générale du Travail) za 13. svibnja zakazuje generalni štrajk.

Gotovo milijun ljudi pojavilo se na demonstracijama u Parizu, a štrajk se spontano prenio na sve ekonomske sektore zahvativši oko osam milijuna radnika diljem zemlje ili trećinu svih zaposlenih Francuza. Kako su studenti zauzimali fakultete, istovremeno su radnici počeli zauzimati tvornice.

Nakon što su radnici, unatoč direktivi sindikata i Komunističke partije, odbili prekinuti štrajk i ponudu vlade da podigne prosječne plaće za 10 posto, a minimalac za 25 posto, predsjedniku De Gaulleu se 29. svibnja gubi svaki trag . Poslije nekoliko sati se ispostavilo kako je otišao osigurati podršku vojske u suzbijanju nemira poslije čega je na televiziji najavio nove izbore. Za podršku vojske nije bilo potrebe jer je De Gaulle parlamentarne izbor krajem lipnja glatko osvojio.

U međuvremenu, studentski nemiri u Jugoslaviju dolaze gotovo kada se u Francuskoj već stišavaju. Kao i u drugim zemljama, i u Jugoslaviji se prosvjedovalo protiv rata u Vijetnamu, ali i zbog suradnje SFRJ sa Sjedinjenim Američkim Državama, kao i zbog sve većih socijalnih razlika, nezaposlenosti te raskošnog života crvene buržoazije koja je „stanovala na Dedinju, letovala na Brionima, a hranila se po diplomatskim magacinima”, opisivao je beogradski „šezdesetosmaš“ Dragoljub Mićunović.

Prvo su se pobunili studenti u Beogradu, 2. lipnja, a dan kasnije i njihove zagrebačke kolege. Zagrebačke demonstracije trajale su do 11. lipnja. Za razliku od Francuske, prosvjedi nisu dobili simpatije radništva. Zanimljivo je da su, u Hrvatskoj, jedine disciplinske posljedice doživjeli članovi partije. Zbog „anarholiberalizma”, odnosno ljevičarenja preko režimskih potreba, iz Saveza komunista su izbačeni sveučilišni profesori Gajo Petrović i Mladen Čaldarović te član Sveučilišnog odbora Saveza studenata Šime Vranić (Ponoš, Tihomir. 2007. Na rubu revolucije: studenti '71. Profil. Zagreb. str. 35, 39.).

Kao i u Francuskoj, i u Jugoslaviji su studentski protesti završili nakon obraćanja predsjednika. Za razliku od Charlesa de Gaullea, Josip Broz Tito nije obećao izbore već je priznao „određene nepravilnosti”, a studente pozvao na „učenje i polaganje ispita”.

Stoga, zaključimo, parolu koju i danas možemo naći u javnom prostoru kao grafit na zidu, a nerijetko i kao moto kakvog start-upa, nisu smislili Inoslav Bešker, Che Guevara ili istočnjački mistik Osho, kojem je također često pripisuju.