Objava o „zabranjenim“ fotografijama Jasenovca „zbog bratstva i jedinstva“ manipulira povijesnim izvorima

„Prve fotografije hrvatskog logora Jasenovac nakon oslobođanja je načinio Branko Savić. Fotografije nisu nikad objavljenje zbog izričite naredbe Kardelja da se ne bi narušilo 'bratstvo i jedinstvo'. Tek nakon 77 godina su pronađene u Muzeju istorije Jugoslavije”, stoji u objavi na društvenoj mreži X (arhivirano ovdje), a objavu prate četiri crno-bijele fotografije razrušenog logora.

Ove fotografije su, ustanovili smo, uistinu djela Branka Savića, fotoreportera Tanjuga, iz 1945. godine, a prikazuju Jasenovac u ruševinama nakon što su ga ustaše napustile u bijegu. No, ostale tvrdnje koje se navode u objavi nisu točne, već su primjer manipulacije povijesnim izvorima. 

Za početak vrijedi napomenuti da se, kako navodi američka Enciklopedija Holokausta, kompleks logora Jasenovac sastojao od pet zatočeničkih objekata koje su između kolovoza 1941. i veljače 1942. uspostavile vlasti takozvane Nezavisne Države Hrvatske. Bio je najveći od brojnih koncentracijskih logora koje su ustaške vlasti podigle između 1941. i 1945. godine u Hrvatskoj. Ti su logori služili za izolaciju i likvidaciju Židova, Srba, Roma te drugih nekatoličkih manjina, kao i hrvatskih protivnika režima. 

„Kako se partizanski pokret otpora pod zapovjedništvom komunističkog vođe Josipa Broza Tita približavao Jasenovcu krajem travnja 1945. godine, nekoliko je stotina zatvorenika ustalo protiv logorskih stražara. Mnogi su pritom ubijeni, dok je nekolicina uspjela pobjeći. Stražari su ubili većinu preživjelih zatvorenika prije nego što su krajem travnja rasformirali posljednja tri jasenovačka logora. Partizanske su postrojbe zauzele Jasenovac početkom svibnja 1945. godine”, navodi Enciklopedija Holokausta. 

Između ostaloga, u objavi na X-u tvrdi se da su Savićeve fotografije pronađene tek 2022. godine, 77 godina nakon oslobađanja Jasenovca, kojemu je Savić svjedočio u svibnju 1945. godine. Međutim, ta tvrdnja ne odgovara dostupnim činjenicama. Najmanje dvije knjige objavljene prije toga donose te fotografije. 

Fotografije su objavljene 2017. godine u knjizi Davora Konjikušića, pod nazivom „Crveno svjetlo: jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret 1941. - 1945.“, u izdanju zagrebačkog Kolektora - Centar za suvremenu umjetnost i beogradskog ureda Fondacije Rosa Luxemburg (vidi ovdje i ovdje). Knjiga pruža pogled na partizanski pokret kroz fotografije, od kojih je većina prvi put objavljena, a u engleskom je prijevodu dostupna na ovoj poveznici.

U knjizi možemo pročitati kako su se obučeni profesionalni fotografi poput Branka Savića pridružili agenciji Tanjug tijekom Drugog svjetskog rata. 

„Savić je fotografiju učio u Berlinu, a njegov je otac imao fotografski atelijer u središtu Beograda. Njegov opus uključuje i nekoliko posebno zanimljivih fotoreporterskih snimaka nastalih tijekom oslobođenja Jasenovca, kojem je svjedočio zajedno s Pekom Dapčevićem. Te su fotografije sačuvane na nekoliko desetaka negativa TANJUG-a koji datiraju iz razdoblja od 1944. do 1947. godine. Smatralo se da su negativi i njihovi kontaktni otisci kasnije pohranjeni u Uredu maršala Josipa Broza Tita, a nedavno su ih otkrili kustosi Muzeja Jugoslavije u Beogradu. U ovom su izdanju prikazane neke od neizrađenih fotografija koje su kustosi pronašli na negativima, a koje se ovdje objavljuju po prvi put”, objašnjava se u Konjikušićevoj knjizi.

Fotografije su, dakle, kustosi beogradskog Muzeja Jugoslavije otkrili još 2017. godine ili nešto ranije, a ne 2022. godine.

Objava na X-u sugerira da fotografije nisu objavljene „kako se ne bi narušilo bratstvo i jedinstvo“, međutim na njima se u osnovi sadržajno ne nalazi ništa što već nije viđeno na brojnim drugim fotografijama koje su nastale neposredno nakon oslobađanja Jasenovca i javno objavljivane. 

Okružna i Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina na očevide su u razrušeni jasenovački logor dolazile 11. i 18. svibnja te 18. lipnja 1945. godine, a tijekom tih posjeta u svrhe dokumentiranja snimljeno je oko 400 fotografija koje su sačuvane. 

Fotomonografija „Jasenovac“ autorice Nataše Mataušić navodi kako je prva fotografija porušenog logora objavljena već 15. svibnja 1945. godine u Vjesniku, dok su u istim novinama od 26. svibnja objavljene dvije fotografije logora: Granik i porušeno mjesto Jasenovac. Sve tri fotografije, dokumentira autorica, snimljene su 11. svibnja 1945. godine u vrijeme boravka Okružne komisije za utvrđivanje zločina.

Brojne fotografije jasenovačkog logora nakon oslobođenja objavljene su već 1946. godine u publikaciji „Zločini u logoru Jasenovac“ koju je objavila Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.

Vrlo slične fotografije snimili su Nikola Nikolić i njegov sin Sergije Nikolić, a publicirane su 1948. godine u knjizi „Jasenovački logor“ Nikole Nikolića koji je i sam bio logoraš u Jasenovcu, od sredine 1942. do veljače 1943. godine, kada je razmijenjen za njemačkog zarobljenika kojeg su uhvatili partizani.

Fotografije logora nakon oslobođenja našle su se i u prvom stalnom postavu Memorijalnog muzeja u Jasenovcu. 

Već 1945. godine Filmsko preduzeće DFJ - Direkcija za NR Hrvatsku napravilo je dokumentarni film „Jasenovac“ čiju režiju potpisuje Gustav Gavrin, a fotografiju Hugo Ribarić, Boris Rudman, Oktavijan Miletić i Sergije Tagatz. Kako se navodi u opisu, „film prikazuje strahote ustaških zločina u koncentracijskom logoru Jasenovac kroz filmske snimke i fotografije pronađene u ustaškim arhivima te one snimljene nakon oslobođenja logora“.

Također, općepoznata je činjenica da se ustaški zločini u SFRJ nisu prešućivali, kako proizlazi iz objave na X-u. Primjerice, spomenuti film „Jasenovac“ je prvi dokumentarac jugoslavenske kinematografije uopće. Brojne su bile učeničke ekskurzije u Jasenovac, a za vrijeme SFRJ objavljen je izuzetno veliki broj knjiga o ustaškim zločinima, spomenimo samo neke, „Magnum Crimen: Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj“ autora Viktora Novaka, objavljena u Zagrebu 1948. godine, „Ustaški logori“ Mirka Peršena iz 1966., ili „Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: Dokumenta“, autora Antuna Miletića, u tri toma. 

Prema Konjikušiću, „što se dogodilo s preostalim Savićevim negativima do danas nije razjašnjeno, no može se pretpostaviti da su nastali u istom razdoblju kao i fotografije prikazane u ovoj knjizi“. U to su vrijeme partizanske aktivnosti bile strogo kontrolirane, piše dalje Konjikušić: „Uz okružne komisije za ratne zločine, zapovjednici korpusa dobivali su naredbe da prikupe sve podatke o koncentracijskim logorima i zatvorima u Jasenovcu, Slavonskom Brodu, Savskoj Cesti, Đakovu, Slavonskoj Požegi i Feričancima, te da ih fotografiraju odmah nakon oslobođenja. Sve su fotografije morale biti predane Državnoj komisiji za ispitivanje zločina koje su počinili okupatori i njihovi pomagači”. 

U članku Tportala iz 2021. godine predstavljena je fotomonografija „Zagreb - svibanj 1945.“ autora Bojana Dimitrijevića i Radovana Cukića, u kojoj se „kroz 365 odabranih i dosad neviđenih fotografija prikazuje partizansko napredovanje prema glavnom gradu Hrvatske, od njihova ulaska u ustaški logor Jasenovac pa do ulaska u Zagreb“. Fotomonografija se temelji na izložbi iz prethodne godine (2020.) Muzeja Jugoslavije u Beogradu pod naslovom „TANJUG javlja: Rat je završen“, čiji su autori Radovan Cukić i Milica Tomić. Publikacija obuhvaća 365 fotografija koje je tijekom posljednjih dana Drugog svjetskog rata na području Hrvatske snimio fotoreporter agencije TANJUG, Branko Savić, prateći postrojbe Jugoslavenske armije na njihovom putu prema Zagrebu. Izvori za ovu publikaciju su fotografske kolekcije koje se čuvaju u Muzeju Jugoslavije. 

Tportal je razgovarao s koautorom knjige, srbijanskim povjesničarom Bojanom Dimitrijevićem, koji objašnjava kako iz svega što je zaključio „u radu s kolegom Radovanom Cukićem“ smatra da nitko posebno nije zabranio njihovo objavljivanje.

„One su u masi negativa i nerazvijenih filmova jednostavno ostale zaturene. Iako je i sam Branko Savić u jednom intervjuu rekao da su mu fotografije oduzete i da im ne zna daljnji trag, ustanovili smo da su svi filmovi tu i da snimke odgovaraju bilješkama koje je vodio kada ih je snimao”, navodi Dimitrijević.

Posebno ne postoje nikakvi dokazi, niti bilo kakav povijesni trag, da je Edvard Kardelj, jugoslavenski političar i ekonomist, glavni tvorac sistema radničkog samoupravljanja, naredio da se ove fotografije sakriju. 

Bojan Dimitrijević, nadalje, pojašnjava kontekst fotografija: „Kada je Tanjugov fotograf Branko Savić stigao u Jasenovac 4. svibnja, ondje su bili dijelovi postrojbi 24. srpske brigade, ali i dijelovi stožera 6. ličke divizije. Savićeve fotografije pokazuju stanje i razinu porušenosti logora, kao i pojedina tijela ubijenih logoraša. Partizanske snage zatekle su tek ponekog od preživjelih, a dvojica takvih vide se i na fotografijama u ovoj knjizi. Ustaške snage uglavnom su likvidirale najveći broj zatočenika u logoru tijekom druge polovice travnja, posebno poslije pokušaja proboja logoraša.”

Zaključimo tekst odlomkom iz spomenute knjige Davora Konjikušića, u kojemu sam fotograf Branko Savić opisuje prizore koje je zatekao u logoru u Jasenovcu nakon njegova oslobođenja: „Četvorica su još bila živa. Puzeći su se kretali uz zid ciglane kada su čuli da se približavaju pucnjevi. Uspjeli su se spasiti. Snimao sam sve dok sam imao dovoljno filma […]. Vode rijeke Save su se povukle. Bio je red ljudi okovanih lancima. Svi mrtvi. Oko petnaest do dvadeset njih u nizu. Kad sam pomislio da je svemu kraj, ukazao se novi pokolj. Žive su ih utopili. Kad je razina vode pala, sve se moglo vidjeti.”