Nasilje nad ženama globalni je problem pandemijskih proporcija

Na društvenoj mreži X, nekadašnjem Twitteru, nedavno se pojavila objava u kojoj se insinuira da zemlje s većim brojem imigranata imaju i veće probleme s napadima na žene. 

U objavi od 10. rujna (arhivirano ovdje), naime, navodi se sljedeće: „Pogledaj statistike napada na žene u Europi pa ćeš vidjet koje to točno EU države 'mrze' žene. A onda pogledaj za cijeli svijet, pa ćeš vidjet koje to točno države mrze žene. Hint: nije HR, nego zemlje koje veličate (npr Švedska), ili iz kojih su vaši voljeni migranti".

Odlučili smo provjeriti kakva je uistinu sigurnosna situacija po pitanju nasilja nad ženama, ali i od koga i kakvo nasilje najviše trpe žene.

Kako u Izvješću švedske vlade Vijeću Europe primjećuje švedsko Nacionalno vijeće za prevenciju zločina (Brå, dostupno ovdje), „na statistike o zločinima utječu brojna pravna pitanja, statistički faktori, ali i opseg te način na koji se zločini prijavljuju i bilježe. Ovi čimbenici razlikuju se od zemlje do zemlje i ne postoji međunarodni standard za to kako bi se statistike zločina trebale raditi i prezentirati što usporedbe među zemljama čini teškima. Kada je riječ o statistikama zločina u Švedskoj, Nacionalno vijeće za prevenciju zločina upozorava na tri bitna faktora na koja treba obratiti pažnju. Švedske statistike o zločinima bilježe sve prijavljene događaje kao zločine čak i kada se za neke od njih kasnije ispostavi kako nisu sadržavali elemente kaznenog djela. Više prekršaja iste vrste protiv jedne žrtve u nekim se zemljama vode kao jedan zločin. Za razliku od toga, u švedskoj statistici zločina svaki se prekršaj pod ovim okolnostima broji kao zaseban slučaj. Također, švedske statistike pokušaj kaznenog djela u većini slučajeva broje zajedno s izvršenim kaznenim djelima”.

Osim „tehničkih“ poteškoća koje navodi švedsko Nacionalno vijeće za prevenciju zločina, postoje i brojni drugi problemi pri usporedbi broja kaznenih djela. Jedna od najbitnijih stavki jest odnos društva prema nasilju nad ženama. Na primjer, niti dva desetljeća nisu prošla otkad je u hrvatski rječnik ušao pojam „ličko rukovanje”. Riječ je o presudi suca Županijskog suda u Gospiću, Branka Milanovića. On je, naime, 2005. godine u obrazloženju oslobađajuće presude za Josipa Mraovića optuženog za silovanje sportašice (dostupno ovdje), napisao kako „u ovom slučaju ni prst, ni anus, nemaju svojstva spolnosti, ako bi bili u međusobnom kontaktu, jer ni prst ni anus nisu spolni organi, pa njihovim kontaktom ne ostvaruje se spolna radnja i ne može se izjednačavati sa spolnim odnošajem ... Kada bismo prihvatili da je svaka radnja u međusobnim kontaktima izjednačena sa spolnim odnošajem, radnja koja se može podvesti pod ovo kazneno djelo, tada bi nastao kaos u pogledu primjene ovog kaznenog djela u praksi, jer bi se svaki dodir između dviju osoba praktično mogao smatrati počinjenjem ovog kaznenog djela, ako jedna osoba nije željela tjelesni kontakt sa drugom osobom, pa bi i obično rukovanje bilo kazneno djelo silovanja, što je neprihvatljivo”.

Obzirom na razinu društvene svijesti o pojedinom zločinu, vremenom se mijenjaju i zakoni. Samo do prije pet godina, primjerice, hrvatski Kazneni zakon poznavao je kazneno djelo „silovanja”, ali i „spolnog odnošaja bez pristanka” (dostupno ovdje). Kao silovanje tada su hrvatski suci karakterizirali samo spolni odnos uz primjenu sile ili prijetnje za što je Zakon predviđao kaznu od jedne do deset godina zatvora. Svaki drugi spolni odnos bez pristanka, ali prilikom kojega počinitelj nije koristio prisilu ili prijetnje, isti je taj zakon kategorizirao kao „spolni odnošaj bez pristanka” za što je predviđao šest mjeseci do pet godina zatvora.

Promjenama ovog zakona donesenim 2019. godine ukinuta je formulacija „spolni odnošaj bez pristanka” čime je svaki spolni odnos bez pristanka okarakteriziran kao - silovanje. Ovim promjenama povećana je i minimalna kazna za silovanje koja je do 2019. godine bila 12 mjeseci zatvora. Danas je za počinitelje ovog kaznenog djela predviđena zatvorska kazna od minimalno tri godine dok je maksimalna kazna ostala nepromijenjena te je njeno trajanje i dalje deset godina (dostupno ovdje).

Iako hrvatski Kazneni zakon u članku 156. poznaje spolno uznemiravanje, ono se uvelike razlikuje od spolnog uznemiravanja u drugim zemljama. U Nizozemskoj je, na primjer, od srpnja ove godine kriminalizirano i seksualno uznemiravanje u javnosti. Ono se može odnositi na neprimjereno ponašanje na ulici, ali i na internetu i društvenim mrežama (dostupno ovdje).

Jasno je stoga kako je pravni okvir tek jedan dio slagalice koji ne ovisi samo o agilnosti organa reda ili pravosuđa već i o društvenoj klimi u kojoj se određeni oblici nasilja nad ženama gdjekada prešutno odobravaju dok se, ovisno o kontekstu, ponekad uopće ne smatraju problematičnim. Dok je na jednom kraju Zemlje zviždanje za djevojkama posve normalna pojava na drugom kraju takvo se ponašanje može tretirati kao kazneno djelo.

Statistički podaci policije stoga sasvim sigurno ne odražavaju realno stanje te je za jasniji pregled o rasprostranjenosti nasilja nad ženama možda primjereniji pristup Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Ovo tijelo UN-a 2021. godine objavilo je opširno izvješće Procjene rasprostranjenosti nasilja nad ženama (dostupno ovdje) koje nedvosmisleno pokazuje kako je riječ o globalnom fenomenu. 

Prema procjenama WHO-a ženama najčešće ne prijete stranci ili poznanici već njihovi partneri. Naime, 26 posto žena starijih od 15 godina doživjelo je fizičko ili seksualno nasilje od strane trenutnog ili bivšeg partnera barem jednom u životu. Za usporedbu, WHO procjenjuje kako je oko šest posto žena i djevojaka starijih od 15 godina doživjelo isto od neznanaca, poznanika, prijatelja ili srodnika. 

WHO procjenjuje i kako se u posljednjih godinu dana oko deset posto žena i djevojaka suočilo s fizičkim i/ili seksualnim nasiljem. U brojkama, to znači da je minimalno 641 milijun žena i djevojaka starijih od 15 godina, koje su ikada bile u vezi ili oženjene, doživjelo neki oblik nasilja. Gornja procjena seže čak do 753 milijuna. Posebno je porazan podatak koliko rano muški partneri započinju s nasiljem. Naime, gotovo jedna od četiri adolescentice, djevojke između 15 i 19 godina, već je barem jednom doživjela fizičko i/ili seksualno nasilje od strane partnera. 

Iscrpni podaci WHO-a pokazuju kako je nasilje najrasprostranjenije u „najnerazvijenijim zemljama” gdje je čak 37 posto žena i djevojaka proživjelo ovakvu traumu. Najveće stope bilježe se u podregijama Oceanije, Melaneziji, Mikroneziji i Polineziji. Iza Oceanije, prema procjenama WHO-a, najviše nasilja bilježi Južna Azija (35 posto) i Supsaharska Afrika (33 posto).

S druge strane, najniže stope nasilja nad ženama, primjećuju stručnjaci WHO-a, odvija se u podregijama Europe (16 do 23 posto) ,kao i Srednjoj (18 posto), Istočnoj (20 posto) i Jugoistočnoj Aziji (21 posto) te u Australiji i Novom Zelandu (23 posto).

Ukoliko promatramo nacionalne procjene, najviše stope partnerskog nasilja (iznad 40 posto) primijećene su na Kiribatima (53 posto), Fidžiju (52 posto), Papui Novoj Gvineji (51 posto), Bangladešu i Solomonskim Otocima (50 posto), DR Kongu i Vanuatuu (47 posto).

Osim partnerskog nasilja, žene su dakako podložne i nasilju od strane nepoznatih osoba kao i muških srodnika, prijatelja i poznanika. Prema prikupljenim podacima WHO procjenjuje kako je ova grupa muškaraca, u usporedbi s partnerima, manje opasna te je, u globalnim okvirima, oko šest posto žena starijih od 15 godina doživjelo fizičko ili seksualno nasilje od nepoznatih osoba, muških srodnika, prijatelja i poznanika

Najveća procijenjena rasprostranjenost „nepartnerskog“ nasilja bilježi se u regijama s visokim primanjima i to čak 19 posto u Australiji i Novom Zelandu i 15 posto u Sjevernoj Americi. Najniža rasprostranjenost nepartnerskog nasilja je pak u Aziji, Supsaharskoj i Sjevernoj Africi.

Svjetska zdravstvena organizacija (dostupno ovdje) upozorava i kako je „nasilje nad ženama, posebice seksualno nasilje, i dalje stigmatizirajući tabu čije razotkrivanje može biti posebno izazovno u društvima u kojima vlada mišljenje kako je žrtva često sama kriva za silovanje. Takvi društveni stavovi pridonose tome da se nasilje nad ženama ne prijavljuje što pridonosi podcjenjivanju učestalosti ovakvih zločina”. 

Nasilje nad ženama, stoga, nije tema za dnevnopolitičke borbe i prepucavanja već kompleksan problem s kojim se suočavaju brojne žene neovisno o mjestu rođenja ili boravišta. Prevencija zahtijeva rješavanje pitanja spolne, ali i ekonomske te društvene nejednakosti. Kao neke od primjera politika koje doprinose poboljšanju sigurnosti žena i djevojaka WHO navodi i „borbu protiv društvenih normi koje promiču vrijednost muškarca utemeljenu na moći i kontroli nad ženom te blagonaklono gledaju na nasilje nad ženama”. 

Kako pokazuju istraživanja o ubojstvima žena između 2016. i 2020. godine koja je u Hrvatskoj proveo MUP (dostupno ovdje), jedan od glavnih preventivnih faktora jest i obrazovanje. 

„Promatrajući obrazovni status žrtve, uočeno je da je 46,37 posto žrtava niskog obrazovnog statusa. Vidljivo je i kako 15,94 posto ubijenih žena nije uopće završilo osnovnu školu (u odnosu na 30,43 posto ukupne populacije žena)”, navodi se u ovom dokumentu.

Ne čudi stoga što i WHO kao neke od najvažnijih mjera za suzbijanje nasilja nad ženama preporučuje ojačavanje ekonomskih prilika za žene kao suzbijanje spolnih nejednakosti prilikom zapošljavanja i dostupnosti obrazovanja.

Nije, dakle, riječ o tome otkud dolaze migranti već o globalnom problemu pandemijskih proporcija s poražavajućim rezultatima prema kojima, čak i regije koje smatramo sigurnima i „svojima“ imaju statistike koje na sto žena bilježe njih od 16 do čak 23 koje su pretučene ili seksualno zlostavljane, i to od ruke svojih partnera.