Vrijedi li „glas Srbina koji je glasao za manjinsku listu četiri puta više od glasa Srbina koji je glasao za građanske liste“?
Milorad Pupovac, predsjednik Samostalne srpske demokratske stranke(SDSS), prošlog četvrtka postao je predsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora. Za njegov izbor nisu glasali zastupnici Demokratskog pokreta, HDZ-ovog koalicijskog partnera, ali su uz zastupnike HDZ-a njegov izbor poduprli i saborski zastupnici stranaka ljevice, dakle SDP-a (Dalija Orešković je bila suzdržana) i Možemo, te liberalnog centra. Za Pupovca je bilo 109 od 130 zastupnika koji su bili na glasanju.
Tim povodom su dan kasnije, u petak, saborski zastupnici Nino Raspudić i Marijan Pavliček, predsjednik Hrvatskih suverenista, razgovarali u HTV-ovoj emisiji „Studio 4“ i ustvrdili da je izborom Milorada Pupovca na čelo tog odbora SDSS de facto i de iure postao dio većine te da je Domovinski pokret u maniri Poncija Pilata oprao ruke od cijelog procesa.
„Imamo paradoks. Manjinci istovremeno mogu biti članovi dvaju klubova. Jučer smo vidjeli, Furio Radin najprije se javio za stanku u ime kluba nacionalnih manjina, a onda traži drugu u ime IDS-a. Onda se bere i na jednoj i na drugoj strani“, rekao je Raspudić pa dodao da „imamo diskriminaciju, ne Hrvata kao većine, nego diskriminaciju svih onih ljudi, a to su u golemom postotku i pripadnici manjina - koji su glasali za građanske liste. Javnost to možda ne zna, 80 posto Srba u Hrvatskoj glasalo je kao i svi mi u ovih deset izbornih jedinica“.
Zastupnici manjina u prosjeku imaju jednu četvrtinu legitimiteta prosječnog saborskog zastupnika, ustvrdio je Raspudić i zaključio da glas Srbina koji je glasao za manjinsku listu vrijedi četiri puta više od glasa Srbina koji je glasao za građanske liste.
Nino Raspudić nije puno pogriješio. Zapravo se iz podataka o ukupnom broju birača u Hrvatskoj, o broju glasača i odazivu u izborima zastupnika u Hrvatski sabor 17. travnja 2024. godine može procijeniti da je čak 85,29 posto birača koji su srpske nacionalnosti glasalo za građanske liste u deset izbornih jedinica a da je samo 14,71 posto birača srpske nacionalnosti glasalo za liste 12. izborne jedinice u kojoj su se birali zastupnici nacionalnih manjina, među njima i troje zastupnika srpske nacionalne manjine.
Naime, točno znamo koliko je građana pristupilo izborima - prema Izvješću o provedenim izborima Državnog izbornog povjerenstva, to je 2.216.763 birača, što je bio odaziv od 62,30 posto od ukupnog broja birača u RH (kojeg je objavilo Ministarstvo pravosuđa i uprave) - a taj broj je 3.733.398. No, ne možemo znati koliko je građana srpske nacionalnosti niti bilo koje druge nacionalnosti pristupilo glasanju. Jer, dakako, nitko se nacionalno ne izjašnjava kada pristupa izborima u deset izbornih jedinica u kojima se glasa za građanske liste. Nacionalnost se deklarira samo u izborima za 12. izbornu jedinicu. Ali - možemo procijeniti. Ukupan broj birača srpske nacionalnosti koji je naveden u spomenutom Izvješću o provedenim izborima je 173.864. Ukoliko je odaziv birača na ovim parlamentarnim izborima bio 62,30 posto, uz pretpostavku da je odaziv glasača srpske nacionalnosti bio jednak kao i svih ostalih, onda bismo mogli procijeniti da je na izborima u travnju 2024. godine glasalo ukupno 108.317 birača srpske nacionalnosti.
Državno izborno povjerenstvo navodi podatak da je u 12. izbornoj jedinici u kojoj se bira i troje zastupnika srpske manjine na izbore izišlo 15.939 birača srpske nacionalnosti. Na osnovu toga mogli bismo zaključiti da je samo 14,71 posto od ukupnog broja birača srpske nacionalnosti koji su izašli na izbore, glasao u 12. izbornoj jedinici.
A u njoj su izabrani Milorad Pupovac (s 11.660 glasova), Anja Šimpraga (10.842) i Dragana Jeckov (10.344), svi iz SSDS-a. Za izbor jedne zastupnika/ce srpske manjine bilo je potrebno 5.313 birača.
Primjerice, birača mađarske nacionalnosti prema podacima Ministarstva pravosuđa i uprave ima 10.565, a glasalo ih je u 12. izbornoj jedinici 2.877 te je s 2.804 glasova izabran Robert Jankovics, kao jedini kandidat. Birača češke i slovačke manjine ima 10.075, glasanju je pristupilo 1.908 birača, a izabran je Vladimir Bilek (s 1.764 glasa). Ako ćemo govoriti o „legitimitetu“, onda je njihov „legitimitet“ još i osjetno slabiji nego onaj zastupnika srpske manjine, dok je najviše „legitimiteta“ u 12. izbornoj jedinici stekao izabrani zastupnik albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine Armin Hodžić. On je dobio 3.357 glasova, a na izbore za predstavnika tih manjina pristupilo je 7.213 glasača. To je bio broj birača koji je bio potreban za izbor jednog zastupnika. Prema podacima ministarstva, upisan broj birača tih nacionalnosti je ukupno 43.318.
Velike su razlike u broju birača koji je bio potreban za izbor jednog zastupnika HDZ-a (koji je pobijedio na izborima), pa i koalicije SDP-a i partnera (koji su bili drugi) od broja koji je bio potreban za izbor kandidata ostalih lista koje su slabije prošle. Zbog primjene D'Hondtove metode u računanju mandata u izborima zastupnika u Hrvatski sabor, HDZ je uz osjetno manje glasova dobivao svoje mandate od slabijih lista. Međutim, ako želimo vidjeti koliko je bilo potrebno birača koji su glasali da bi se osvojio jedan mandat s građanskih lista, moramo dijeliti ukupni broj glasača na izborima u 10 izbornih jedinica - 2.140.824 sa 140 mjesta u Saboru, dakle onih bez posebnih mjesta za predstavnike manjina i „dijaspore“. Dobivamo broj 15.291. Toliko je, prosječno, bilo potrebno glasova za izbor jednog od 140 zastupnika Sabora.
Dakle, zaključno, ne bismo mogli bismo reći da glas birača srpske manjine koji je glasao za manjinsku listu vrijedi četiri puta više od glasa Srbina koji je glasao za građanske liste - nego gotovo tri puta više.
Inače, ukupan broj glasača koji su glasali na travanjskim izborima u 12. izbornoj jedinici bio je 34.819. Oni su izabrali ukupno osam zastupnika nacionalnih manjina. Znači za izbor jednog od njih bilo je prosječno potrebno 4.352 glasova. Kad podijelimo 15.291 sa 4.352 dobivamo omjer 3,51. Toliko bi bio „jači“ „legitimitet“ prosječnog saborskog zastupnika naspram prosječnog zastupnika nacionalnih manjina.
No, pozitivna diskriminacija kad je riječ o nacionalnim manjinama u Hrvatskoj je civilizacijska tekovina. Međunarodna zajednica nije bila sklona niti priznati Hrvatsku kao samostalnu državu bez propisa koji bi regulirali ono što može zvati pozitivnom diskriminacijom nacionalnih manjina. Tako u Zakonu o izborima zastupnika u Sabor RH iz 1992. godine u članku 10. piše da „pripadnici etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina koji sudjeluju u stanovništvu Republike Hrvatske s više od 8 posto na temelju popisa stanovništva iz 1981., imaju pravo na zastupljenost u Saboru razmjerno svom udjelu u ukupnom stanovništvu na način utvrđen ovim zakonom“. Odnosilo se to, naravno, na Srbe, dok su ostale manjine imale pravo na ukupno najmanje pet zastupnika, a tadašnji Zastupnički dom imao je (samo) 120 zastupnika.
Inače, prema popisu stanovništva SFRJ iz 1981. godine udio Srba u Hrvatskoj bio je 11,6 posto (531.502), a prema popisu iz 1991. godine 12,2 posto (581.663). Prema posljednjem popisu stanovništva u Republici Hrvatskoj iz 2021. godine udio Hrvata u nacionalnoj strukturi stanovništva iznosi 91,63 posto, Srba 3,20 posto, Bošnjaka 0,62 posto, Roma 0,46 posto, Talijana 0,36 posto i Albanaca 0,36 posto, dok je udio ostalih pripadnika nacionalnih manjina pojedinačno manji od 0,30 posto. Udio osoba koje su se regionalno izjasnile iznosi 0,33 posto, a osoba koje se nisu željele izjasniti iznosi 0,58 posto.“
Stoga, kad se raspravlja o pozitivnoj diskriminaciji, odnosno o položaju nacionalnih manjina i njihovoj zastupljenosti u državnim tijelima i u hrvatskom društvu, ove brojke iz navedenih popisa stanovništva Hrvatske se ne bi smjele zaboraviti, niti zanemariti.
