Što je „top 2%“ lista na koju se pozivao Primorac i može li se po njoj odrediti tko su najutjecajniji znanstvenici?

Tijekom kampanje koja je prethodila predsjedničkim izborima Dragan Primorac, predsjednički kandidat kojeg je podržavao HDZ, isticao je da se nalazi „među dva posto najutjecajnijih znanstvenika na svijetu”, što je ponovo u dijelu hrvatske javnosti otvorilo raspravu koliko to može biti točno, odnosno koliko je sama ova lista pokazatelj vrhunskog znanstvenog utjecaja. 

Odrediti tko je među najutjecajnijim znanstvenicima na svijetu izuzetno je zahtjevan zadatak, no ono što se može sa sigurnošću reći je da lista na koju se pozivao Primorac svakako nije niti jedini, a možda čak ni posebno dobar kriterij. 

O čemu se, dakle, radi?

Iako nije naveo točan izvor svoje tvrdnje, za pretpostaviti je da se Primorac referirao na tzv. „Stanford’s top 2% scientist list“ – listu koju je kreirala grupa autora predvođena Johnom P. Ioannidisom s američkog Sveučilišta Stanford, a koja se temelji na nizu bibliometričkih podataka iz znanstvene baze Scopus u vlasništvu nizozemske izdavačke kuće Elsevier. 

Scopus je jedna od tri najpoznatije znanstvene baze znanstvenih časopisa i radova. Podaci o broju radova, citiranosti i h-indeksu – donekle preciznijoj jedinstvenoj mjeri utjecaja objavljenih radova – iz Scopus baze redovno se koriste na sveučilištima kao jedan od kriterija za napredovanje. 

Ioannidisova lista – kako je kolokvijalno poznata u akademskoj zajednici – objavljuje se od 2019. godine i ponajviše se temelji na citiranosti radova, pri čemu pokušava uzeti u obzir razne parametre kao što su h-indeks, postotak auto-citiranosti i poziciju autora na objavljenom radu. Lista se objavljuje u dvije verzije – rangiranje u cjelokupnoj karijeri i samo u protekloj godini. 

Važno je istaknuti da ova lista definitivno nije službeno prihvaćena, niti igdje definirana kao kriterij na temelju kojeg se procjenjuje tko su „najutjecajniji znanstvenici na svijetu“. Takvo što eksplicitno ne tvrde ni sami autori liste. 

Jedinstveni kriterij koji bi odredio tko su najutjecajniji svjetski znanstvenici nikad, štoviše, nije ni postojao jer se radi o iznimno kompleksnom konceptu. U akademskoj zajednici obično se razmatra cijeli niz faktora da bi se stekao dojam koliko je nečiji znanstveni doprinos značajan.

Najutjecajniji znanstvenici koji su među vodećim stručnjacima u svom polju obično imaju veliki broj radova objavljenih u znanstvenim časopisima velikog faktora utjecaja, koji potom imaju veliki broj citata, a na radovima su oni ili prvi autori ili tzv. „autori za dopisivanje“, što bi značilo da su obično glavni voditelji projekta u okviru kojeg je istraživanje nastalo. 

Najutjecajniji znanstvenici se najčešće mogu pohvaliti i s osvojenim najbogatijim „grantovima“ za istraživanja, rezerviranim samo za najambicioznije znanstvene projekte, a obično je njihov utjecaj u konačnici nagrađen i primitkom u najprestižnije svjetske akademije. Naravno, ultimativni pokazatelji nečijeg znanstvenog doprinosa su najprestižnije nagrade poput Nobelove nagrade ili pak nagrade Fields u matematici.

Sama Ioannidisova lista već je doživjela stanoviti broj kritika u akademskoj zajednici ponajviše zato jer se među navedenih dva posto nalaze neki znanstvenici s malim brojem objavljenih radova i niskim h-indeksom, dok istovremeno na njoj nema nekih objektivno vodećih stručnjaka na pojedinim znanstvenim poljima. Jedna nedavna analiza je, primjerice, pokazala da na listi uopće nema dijela nobelovaca iz kemije i fizike. Među prvih stotinu autora na listi, samo su četiri nobelovca, što govori u prilog tome da sama lista ne opisuje precizno znanstveni utjecaj i doseg radova obuhvaćenih i rangiranih znanstvenika. 

Druga analiza ukazala je pak na mnoge nelogičnosti na listi – primjerice na njoj se nalazi i Gareth Jacobucci za kojeg lista navodi da ima 3.090 citata i 1.654 radova na kojima je jedini autor, a radi se zapravo o novinaru koji radi za portal izdavača The British Medical Journal i ne objavljuje znanstvene radove već isključivo piše novinarske tekstove. Mjesto na listi dobili su i neki autori koji su objavili manje od deset radova u cijeloj karijeri. 

Na posljednjem izdanju liste među 217.097 „najcitiranijih“ u cijeloj karijeri, pored Primorca nalazi se još 81 znanstvenik s hrvatskih institucija, (odnosno 116 znanstvenika s hrvatskih institucija među 223.152 najcitiranijih u 2023. godini). Među njima nema nekih najrespektabilnijih hrvatskih znanstvenika poput primjerice Ive Tolić ili Bojana Polića koji imaju preko 9.000, odnosno 7.000 citata, a koji su objavljivali radove kao vodeći autori u prestižnim časopisima kao što su Nature Communications ili Nature Immunology te su članovi uglednih međunarodnih znanstvenih organizacija i vodili su velike projekte s međunarodnim grantovima.

U razgovoru za Lupu, autor liste John Ioannidis kazao nam je da je lista otkrila i ljude koji su na neki način prevarili sistem. Bacivši pogled na listu ustvrdio je da za Primorca to nije slučaj, već da se čini „da je riječ o respektabilnom znanstveniku“.

„Ne bih rekao da postoji apsolutni način da se s preciznošću utvrdi tko su najutjecajniji znanstvenici na svijetu“, kazao nam je Ioannidis. 

O čemu se onda radi?

„Ono što možemo napraviti i što ova lista pokušava, je da se koristi neki sistematičniji pristup da bi se identificirala izvrsnost, no i manipulacija. Naravno, treba ispitati svaki slučaj posebno da bi se preciznije vidjelo što je neki znanstvenik dosad ostvario“, objašnjava Ioannidis. 

U skladu s time, detaljniji smo pogledali i znanstvenu statistiku Dragana Primorca. 

Kad se isključe auto-citati, HDZ-ov kandidat za predsjednika ima ukupno 3.939 citata. Tri najcitiranija rada pod njegovim imenom radovi su vezani za analize genoma i genetičko porijeklo ljudi objavljeni u prestižnim časopisima, no ni na jednom Primorac nije vodeći autor, već tek jedan od poveće grupe autora koja ovisno o radu broji od 20 pa do više od 100 znanstvenika. U svojih petnaest najcitiranijih radova Primorac je vodeći autor (ili autor za dopisivanje) na samo tri rada. 

Po spomenutoj listi Primorčev h-indeks iznosi 30. Ova mjera dovodi u vezu podatke o broju objavljenih radova i podatke o tome koliko su puta pojedini radovi citirani. Pojednostavljeno, ako nečiji h-indeks iznosi primjerice 7, to bi značilo da ta osoba ima 7 objavljenih znanstvenih radova koji su citirani najmanje 7 puta.

Autor h-indeksa Jorge E. Hirsch je smatrao da nakon 20 godina nečije znanstvene karijere h-indeks koji iznosi 20 ukazuje na uspješnog znanstvenika, h-indeks od 40 na odličnog znanstvenika, a h-indeks od 60 označava vrhunske, vanserijske znanstvenike. Po tom kriteriju, dakle, Primorac, s obzirom na h-indeks i godine rada ne bi bio „jedan od najutjecajnijih znanstvenika na svijetu“. 

Inače, po podacima s „2% liste“ Primorac ima čak 22,61 posto „auto-citiranosti“, što je postotak slučajeva u kojima citira sam sebe. Prosjek auto-citiranosti autora na listi je, inače, oko 13 posto, a Primorčev je među višima na listi. Koliko auto-citati mogu izmijeniti statistiku pokazuje podatak da kad se i oni uračunaju u opći skor, Primorac ima ukupno 5.098 citata, u odnosu na 3.939 bez njih. 

Kao zaključak, znanstvena karijera Dragana Primorca svakako se može nazvati respektabilnom. No tvrdnju da se nalazi među dva posto najutjecajnijih znanstvenika na svijetu definitivno treba uzeti s velikom rezervom.