Je li Hrvatska zaista nagovještavala uspostavljanje zajedničkih diplomatsko-konzularnih predstavništva kao začetak obnove Jugoslavije?

Nezavisni predsjednički kandidat Tomislav Jonjić, jedan od osmero njih koji su u izboru za predsjednika Republike Hrvatske u prvom krugu koji će se održati 29. prosinca prošle je nedjelje dao intervju u emisiji „Točka na tjedan“ novinarki N1 televizije Nataši Božić Šarić (dostupno ovdje). Jonjić je, među ostalim, rekao da i Zoran Milanović i Andrej Plenković krše Ustav. Obojica prisvajaju ustavna ovlaštenja koja zapravo nemaju, a pritom Plenković to radi u “baršunastim rukavicama” uglađeno europski, dok se Milanović služi počesto i kočijaškim rječnikom, nerijetko uvrjedljivim i praktički slengom pa sav odij pada na njega. A u stvarnosti obojica krše Ustav, ocijenio je Jonjić, dodavši da to obojici zapravo odgovara. Prognozirao je i kako Dragan Primorac ima izglede postati predsjednik, onoliko koliko i njegova (Jonjićeva, op.a.) pokojna baba.

U posljednjem pitanju novinarka Božić Šarić sugerirala je da se Jonjić bori „protiv jugoslavenštine, protiv jugoslavenskog duha“ te ga je pitala je li realna opasnost od obnove Jugoslavije.

„Ja mislim da je. Ta opasnost postoji i samo onaj tko ne želi vidjeti … To je ono pitanje - koji je najveći uspjeh vraga, sotone? Najveći je uspjeh kad mislite da on ne postoji“, odgovorio je Jonjić i nastavio: „Misliti da ta obnova jugoslavenske zajednice … bez obzira kako se ona zvala - zapadni Balkan, jugosfera, Jugoslavija, itd., ambalaža je sporedna … važan je sadržaj. Nažalost vidimo na svakom koraku pokušaje da se stvori jedinstveni tzv. jugoslavenski prostor. Da se stvori jedinstveni jezik. Svakodnevno ćete u hrvatskim novinama, točnije u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, vidjeti što se događa u Srbiji, što se događa u Vranju, što se događa u Nišu ili Kragujevcu, je li koja predstava u Čačku odigrana ili nije, kao da to hrvatsku javnost zanima. Stvara se klima da se stvori jedinstveni gospodarski i kulturni prostor - područje bivše Jugoslavije minus Slovenija - i da se u perspektivi, zato jer jednom dijelu međunarodne zajednice odgovara ponovna uspostave te države … Odgovarala je 1918. i 1945. pa je potpuno logično da bi im odgovarala i 2020 i neke, u odgovarajućem trenutku kad to bude zgodno i kad na vlasti i u Hrvatskoj i u Srbiji budu dovoljno sluganske garniture da se stvori jedan oblik.“

Nakon toga je izrekao vrlo spornu tvrdnju da smo „mi imali nagovještaja da će se, između ostaloga, formirati zajednička diplomatsko-konzularna predstavništva“, to je, kazao je, „nešto što se također zaboravlja, ali je postojalo“. 

„Ja sam se prije 17-18 godina i to je uvršteno u moju knjigu 'Hrvatski nacionalizam i europske integracije' obratio Ustavnom sudu. Jer, u hrvatskom Ustavu postoji norma koja se u pravilu prešućuje. To je predsjednik Tuđman donio potkraj svog života. Da je zabranjen svaki oblik, ne državno-pravne nego svaki oblik integracije. Ja sam u tom zahtjevu Ustavnom sudu nabrojio 60-70 pokušaja integracije balkanske. Mislite da sam ikad dobio odgovor Ustavnog suda? Nikad. Nikad nisam dobio odgovor ni da je to (taj zahtjev, op.a.) neosnovano, nego je jednostavno Ustavni sud odšutio, a imao je obavezu oglasiti se“, istaknuo je Jonjić. 

Zahtjev Ustavnom sudu RH za ocjenu ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti u smislu čl. 104. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske kojeg je Tomislav Jonjić kao opunomoćenik udruge Jedino Hrvatska uputio 3. svibnja 2007. godine nalazi se u njegovoj knjizi „Hrvatski nacionalizam i europske integracije“ Naklade Trpimir iz 2008. godine, ali se taj zahtjev lako može pronaći i na web stranici Tomislava Jonjića. Jonjić se u zahtjevu referira na tadašnji članak 141., st.2. Ustava (sada je to članak 135., op.a), kojeg je Sabor donio 1997. godine, a u kojem stoji da se „zabranjuje pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“. 

Jonjić je u svom zahtjevu Ustavnom sudu RH 2007. godine zaista naveo nekoliko desetaka primjera svekolike regionalne suradnje u kojima bi se, kako je on to interpretirao, moglo smatrati „da službena Hrvatska prihvaća 'zapadnobalkanski okvir' kao oblik institucionalnog udruživanja“. Počeo je s primjerom Završne deklaracije Zagrebačkog sastanka na vrhu u studenom 2000. godine u kojoj su se šefovi država i vlada članica Europske unije, Albanije, tadašnje bivše jugoslavenske Republike Makedonije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, obavezali da će „između svojih država sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine, kao i blisku suradnju na području pravosuđa i unutarnjih poslova“, pri čemu će „približavanje Europskoj uniji ići ukorak s tim procesom razvitka regionalne suradnje“. A završni primjer je iz 2007. godine kada je tadašnji povjerenik za proširenje Europske unije, Olli Rehn, izjavio kako će predstojeći Zagrebački summit odlučiti o sjedištu budućeg Vijeća za regionalnu suradnju (koje bi zamijenilo Pakt o stabilnosti) te o osobi glavnog tajnika Hide Biščevića, tadašnjeg državnog tajnika u MVEPEI Hrvatske. 

Te 2007. godine Jonjić je zaključio da planovi, izjave i najave međunarodnih predstavnika „jasno pokazuju koji je cilj svih tih političkih i gospodarskih napora i pritisaka: taj je cilj 'integracija', dakle - ujedinjenje, odnosno stvaranje upravo onog saveza ('državne sveze'), koji je izrijekom zabranjen čl. 141.st.2 Ustava (sada članak 135. Ustava, op.a.)".

Kad je riječ o zajedničkim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, na što se referirao Tomislav Jonjić, zaista je u siječnju 2014. godine ministar vanjskih poslova Srbije Ivan Mrkić kazao da će ponuditi „državama regije“ uspostavljanje zajedničkih predstavništava u inozemstvu zbog smanjenja troškova diplomatske mreže. 

„Najbliže smo dogovoru s Makedoncima i Crnogorcima. Srbija nastavlja s planom širenja njene diplomatsko konzularne mreže, ali će ponuditi svima koji su zainteresirani da joj se priključe”, precizirao je on. Taj srpski prijedlog je tada podržao i tadašnji premijer Makedonije Nikola Gruevski. 

Međutim, Hrvatska, tada već kao članica EU-a, kao niti Slovenija, nije bila zainteresirana za takvu varijantu diplomatskog udruživanja, a od nje se to nije niti očekivalo.

Glasnogovornik Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH Tomislav Lendić nam je na pitanje o hrvatskim diplomatskim predstavništvima s drugim državama ovako odgovorio: „Republika Hrvatska nema sklopljen nijedan međunarodni (bilateralni) ugovor sa stranom državom koji bi uređivao osnivanje zajedničkih diplomatskih predstavništava ili obavljanje konzularnih poslova u inozemstvu u ime i za račun druge države ugovornice. Međutim, kako je RH država članica Europske unije, na hrvatske državljane primjenjuje se odredba čl. 20., st. 2., toč. c Ugovora o funkcioniranju EU (UFEU) kojim je propisano da građani Unije imaju pravo na državnom području treće zemlje, u kojoj država članica čiji su državljani, nema svoje predstavništvo, na zaštitu od strane diplomatskih i konzularnih tijela bilo koje države članice, pod istim uvjetima kao i državljani te države. Nadalje, isto je potvrđeno odredbom čl. 23. UFEU na temelju koje je Vijeće EU-a, odlučujući u skladu s posebnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja s Europskim parlamentom, donijelo Direktivu Vijeća (EU) 2015/637 od 20. travnja 2015. o mjerama koordinacije i suradnje za olakšavanje pružanja konzularne zaštite građanima Unije bez predstavništva u trećim zemljama te o stavljanju izvan snage Odluke 95/553/EZ. Naime, navedenom Direktivom se razrađuje pravo građana EU-a na konzularnu zaštitu u slučaju da njihova država državljanstva nema predstavništvo u trećoj zemlji u kojoj im je potrebna konzularna pomoć i zaštita, konkretno u sljedećim situacijama sukladno njenom čl. 9. - (a) pomoć u slučaju uhićenja ili pritvora; (b) pomoć žrtvi kaznenog djela; (c) pomoć u slučaju teške nesreće ili teške bolesti; (d) pomoć u slučaju smrti; (e) podrška i repatrijacija u hitnim slučajevima; (f) pomoć u slučaju potrebe za privremenim putnim ispravama“.

Zaključno, objašnjava Lendić, hrvatski državljani koji se nađu u trećoj zemlji gdje Hrvatska nema svoje predstavništvo, mogu se obratiti bilo kojoj državi članici EU-a u navedenim situacijama, kao što se u tim situacijama i državljani drugih država članica EU-a mogu obratiti predstavništvima Republike Hrvatske.

Kontaktirali smo i Stožer predsjedničkog kandidata Tomislav Jonjića i prenijeli nezavisnom predsjedničkom kandidatu da nas zanima koji su i kada to bili nagovještaji, o kojima je govorio u intervjuu N1, o zajedničkim diplomatskim predstavništvima koje bi Hrvatska imala sa Srbijom. Iako smo dva puta zvali, objasnili o čemu se radi te naknadno podsjetili na upit s dvije SMS poruke, niti Jonjić niti itko iz njegovog Stožera nije nam se povratno javio s odgovorom.