Kritičko razmišljanje
Zagrebačka Knjižnica Božidara Adžije na svojim stranicama definira kritičko mišljenje kao „složeni proces koji se sastoji od analize i vrednovanja tvrdnji, pronalaženja opravdanja za tvrdnje, usporedbe s drugim tvrdnjama, generiranja prigovora tim tvrdnjama te konačnog zauzimanja stava“.
Kontekst u kojemu se može odvijati kritičko mišljenje su profesionalan rad, svakodnevna međusobna komunikacija, kao i rješavanje problema i donošenje odluka. Riječ “kritički” ne implicira kritiziranje u negativnom smislu, nego “promišljeno vrednovanje koje može biti pozitivno ili negativno”.
Ključne potrebne vještine su procjena, propitivanje, analiza i interpretacija dokaza, dok su tri dimenzije koncepta kritičkog mišljenja učenje ispravnog rasuđivanja, aktivno usvajanje sadržaja i korištenje naučenog obrasca ponašanja u svakodnevnom životu.
Kako navodi Encyclopædia Britannica, kritičko razmišljanje, u teoriji obrazovanja, „način je kognicije koji koristi promišljeno rasuđivanje i nepristrano ispitivanje informacija kako bi se došlo do mogućeg rješenja problema“.
Pojam kritičkog razmišljanja skovao je američki filozof i pedagog John Dewey u knjizi „How We Think“ (1910.), a usvojio ga je pokret progresivnog obrazovanja kao ključni cilj nastave i kao reakciju na tradicionalne, danas zastarjele obrazovne metode poput učenja napamet.
Uz kritičko razmišljanje veže se cijeli spektar povezanih vještina, obično uključujući sposobnosti da se „razloži problem na njegove sastavne dijelove kako bi se otkrila njegova temeljna logika i pretpostavke, prepoznaju i uzmu u obzir vlastite pristranosti u prosudbi i iskustvu, prikupe i procijene relevantni dokazi iz osobnih opažanja i eksperimenata ili prikupljanjem vanjskih informacija, prilagodi i preispita vlastito razmišljanje u skladu s onim što je naučeno“.
Marita Turpin i Paul Machete s Odjela za informatiku Sveučilišta u Pretoriji u svom akademskom radu pišu da je kritičko razmišljanje ključno za prepoznavanje lažnih vijesti.
„Kritičko razmišljanje, kao oblik informacijske pismenosti, pruža način za kritičko suočavanje s online sadržajem, primjerice traženjem dokaza koji podupiru tvrdnje i procjenom uvjerljivosti argumenata“, objašnjavaju Turpin i Machete.
