Je li bolje raditi u javnom ili u privatnom sektoru?

Na portalu Moje vrijeme nedavno je objavljen tekst koji donosi svojevrsnu ispovijest sedamdesetogodišnje umirovljenice, koja je na svojoj proslavi mature shvatila da od svih svojih školskih kolega ima najviše staža, a najmanju mirovinu. 

„U mirovinu sam otišla 2019. godine, s 45 godina i 23 dana radnog staža, netom prije 66. rođendana. Od 1988. godine radila sam u privatnom sektoru i to se pokazalo lošom odlukom, jer nisam dobro prošla. Moja prva mirovina iznosila je svega 3.730 kuna odnosno današnjih 495 eura. U proteklih 5 godina narasla je sa svim usklađivanjima na 696 eura. Prošle godine slavili smo 50 godina mature, iz razgovora sam uvidjela da sam tamo bila umirovljenica s najviše radnog staža, ali s najmanjom mirovinom“, požalila se u pismu portalu Moje vrijeme umirovljenica koja se predstavila kao gospođa Anica. 

Uvjerena je kako je razlog zašto je njezina mirovina danas manja od mirovine njenih kolegica koje su umirovljene i s puno manje staža to što je dio radnog vijeka provela u privatnom sektoru.

„Eto, 26 godina radila sam u privatnom sektoru, a rad kod privatnika značio je rad za puko preživljavanje. Kolegice koje su radile po bankama i u državnim ustanovama išle su u mirovinu s maksimalno 34 ili 35 godina staža. Nije zanemariva ni činjenica da su dobile velike otpremnine, a mirovina im je kud i kamo veća od moje s 45 godina radnog staža“, otkriva svoje mišljenje o tome što je presudilo da unatoč tome što ima i desetak godina više staža od kolegica s kojima se uspoređuje, ima bitno manju mirovinu. 

Na kraju je svima poručila da dobro razmisle gdje će raditi, jer im kasnije neće biti svejedno. 

„Danas je ipak lakše birati, posla ima više nego u ratnim i poratnim godinama. Treba se dobro informirati o tome isplaćuje li poslodavac topli obrok i razne stimulacije za rad na koje se ne plaćaju doprinosi, jer se sve čini primamljivo, a ne vidi se na penziji“, piše gospođa Anica, a prenosi portal Moje vrijeme. 

Kao dodatno pojašnjenje svima koji se danas zapošljavaju i još ne razmišljaju o mirovini upozorava: „Osobno nikad nisam vidjela ni dodatak na neprekinuti radni staž, niti regres. Sindikati su se brinuli samo o zaposlenima u državnom sektoru, to je sve skupa jedna velika sramota. Nakon svega se pitamo gdje su nestali naši radnici, a ja bih to pitanje promijenila u ‘gdje je nestao čovjek'“.

Ovaj zanimljiv slučaj zaintrigirao nas je da provjerimo je li savjet umirovljenice Anice zaista nešto što bismo trebali bezrezervno prihvatiti. Naime, na prvu loptu nije se teško složiti s gospođom Anicom, jer postoje argumenti koji načelno idu u prilog tezi da su prava za koja su se izborili sindikati u javnom sektoru, kao i visina plaća koje na temelju tih prava proizlaze, povoljniji u javnom sektoru nego kod privatnika. Jedan od dokumenata koji to sugerira, a relevantan je upravo za razdoblje prije nego što je gospođa Anica ostvarila pravo na mirovinu, jest i „Analiza plaća u javnom i privatnom sektoru u Hrvatskoj“, koju je Ekonomski institut (EI) u Zagrebu proveo za potrebe Ministarstva financija i objavio 2014. godine. 

U sažetku rada koji potpisuju danas viši znanstveni savjetnik u EI Zagreb, dr. sc. Danijel Nestić, predstojnik Odjela za tržište rada i socijalnu politiku, njegov zamjenik u Odjelu, znanstveni suradnik dr. sc Ivica Rubil te bivša savjetnica u EI Zagreb, danas ekonomistica u Svjetskoj banci, dr. sc. Iva Tomić, prosječna neto plaća u javnom sektoru po satu rada, promatrana 2004., 2008. i 2012. godine, bila je za „oko 25 posto veća nego u privatnom sektoru“. 

U slučaju poduzeća u državnom vlasništvu, prosječna je plaća bila između 17 i 21 posto veća nego u privatnom sektoru, ovisno o promatranoj godini, ističe se u analizi. No, analitičari upozoravaju da se ovakva usporedba jaza u prosječnim plaćama između javnog i privatnog sektora naziva „neprilagođenim jazom“, jer se ne uzima u obzir obrazovna struktura, iskustvo i druge karakteristike zaposlenika.

„Ne bih to pojednostavljeno koristio kao pojašnjenje za razlike u visini mirovine o kojima govorite, jer mi zapravo ne znamo jesu li situacije koje je imala gospođa Anica i one koje su imale njene kolegice usporedive. Na primjer, u javnom sektoru su plaće u prosjeku nešto više, ali je tu i puno veći udio visoko obrazovanog kadra, koji i na temelju obrazovanja ostvaruje više prihode. Ne znamo i je li bila riječ o ranim mjestima na kojima se odgovornost i opseg posla mogu uspoređivati. Zbog toga ne bih olako prihvatio tezu da je bolje raditi u javnom sektoru, jer ćete imati višu plaću i slijedom toga višu mirovinu“, pojašnjava Danijel Nestić ograde oko Aničine priče. 

Prilagođeni jaz koji su Nestić, Rubil i Tomić tada također istraživali, pokazuje kako je premija na plaće za rad u javnom sektoru u odnosu na privatni sektor, nakon što se kontrolira za sve raspoložive razlike u karakteristikama zaposlenika i radnim mjestima, iznosila oko deset posto u 2004. godini. Do 2008. godine ta je premija ipak pala na oko šest posto te se dodatno smanjila na pet posto do 2012. godine, ističe se u analizi. Premija na plaće zbog rada u poduzećima u državnom vlasništvu u odnosu na privatni sektor bila je 2004. godine približno ista kao i u javnom sektoru općenito, oko deset posto, ali se sporije smanjivala, tako da je 2012. godine ostala na razini od oko sedam posto. Dakle, radnici u državnim poduzećima bili su u prosjeku u nešto boljem položaju nego zaposleni u javnom sektoru u odnosu na radnike u privatnim tvrtkama, no to nije toliko velika razlika da bi radnici za 34 ili 35 godina staža ostvarili veću mirovinu od one utemeljene na više od 45 godina staža, kaže Nestić. 

„Još jednom moramo naglasiti da ne znamo sve okolnosti, pa ne možemo precizno procijeniti zašto postoje te razlike u ovom slučaju. No, gospođa Anica kaže kako je rad u privatnom sektoru značio puko preživljavanje. U tom slučaju ne treba isključiti mogućnost da je u jednom dijelu svog radnog staža bila prijavljena na minimalac, dok je ostatak dobivala na ruke, što je praksa kojoj poneki privatni poduzetnici pribjegavaju. Ako su njene kolegice istodobno bile prijavljene na punu plaću, moglo je doći do razlike, odnosno mogle su bolje proći i s manje staža“, komentira Lupin sugovornik. Međutim, opet, dodaje, ne možemo generalizirati, jer nisu si poslodavci skloni zakidati radnike za uplatu poreza i doprinosa, pa teza da se u pravilu više isplati raditi u javnom sektoru, nego kod privatnika, ne drži vodu, dodaje.

Prosječna razlika između plaća u javnom sektoru u odnosu na one u privatnom od desetak posto, ili kasnije šest posto i manje, donekle je razumljiva, uzmemo li u obzir određena prava koja radnici u javnom sektoru i državnim poduzećima često imaju zajamčena kolektivni ugovorom li pravilnicima, dok se kod privatnika ne primjenjuju. Jedno od tih prava je, primjerice, ono na 0,5 posto uvećanja plaće po godini staža. To pravo nije utvrđeno Zakonom o radu, ali ga mnoge državne firme propisuju u kolektivnom ugovoru ili pravilnicima, dok se kod privatnika rijetko isplaćuje. 

Za radnika s 30 godina staža u državnoj tvrtki u odnosu na onog s istim obrazovanjem i istim karakteristikama radnog mjesta u privatnoj firmi to može značiti i 15 posto višu osnovnu neto plaću i u konačnici sigurno utječe na visinu mirovine. Uz taj „dodatak za minuli rad“, u državnim tvrtkama i javnom sektoru i prekovremeni rad, češće je riješen tako da se isplaćuje kroz plaću, dakle u bruto iznosu, tako da se i na taj dio plaće plaćaju doprinosi za mirovinu. Kod privatnika, češći je slučaj da se prekovremeni sati nagrađuju stimulacijom koja ulazi u okvire neoporezivog dijela dohotka, pa neće utjecati na visinu plaće koja se uzima u obzir kod izračuna mirovine. To mogu biti izvori razlike u visini plaće između radnika na sličnim radnim mjestima, no opet ne možemo generalizirati i reći da će oni s deset godina manje staža u javnom sektoru sigurno proći bolje. 

I najnoviji rast plaća u javnom sektoru, najviši u novijoj povijesti, koji je rezultat političke trgovine u predizbornoj 2023. godini, govori o prednosti javnog sektora. U djelatnostima u kojima prevladava država zabilježena je nekoliko puta veća godišnja stopa rasta u odnosu na djelatnosti u kojima dominira privatni sektor. Tako u izvještaju DZS-a na T-portalu donose informaciju da se najveći skok dogodio u zdravstvu i socijalnoj skrbi, gdje je prosječna plaća korigirana za inflaciju uzletjela 33,9 posto, dosegnuvši 1.771 euro. 

Za usporedbu, realne plaće u prerađivačkoj industriji i trgovini, djelatnostima koje zapošljavaju najviše ljudi, porasle su 7,2 posto (na 1.175 eura), odnosno 9,1 posto (na 1.164 eura). S godišnjim realnim rastom od 28,8 posto, prosječna plaća u javnoj upravi i obrani popela se na 1.682 eura. U obrazovanju je zabilježena nešto niža stopa rasta (23,1 posto), uz prosjek od 1.492 eura. Ako izdvojimo dobrostojeće branše financija i ICT industrije, veći dio privatnog sektora sada znatno zaostaje u primanjima u odnosu na nacionalni prosjek, piše T-portal. 

U većini djelatnosti u kojima prevladavaju privatne tvrtke prosjek plaća kreće se između 1.000 i 1.200 eura, dok je medijalna neto plaća za ožujak 2024. iznosila 1.086 eura, što znači da je polovica zaposlenih imala manje, a polovica više od toga. Ukratko, već po tome bilo bi logično pretpostaviti da će mirovine ljudi koji su zaposleni u privatnom sektoru biti manje. No, postoje okolnosti zbog kojih imamo razloga pretpostaviti da na to ne utječe samo plaća, odnosno da krajnje pojednostavljena usporedba koju je primijenila gospođa Anica zapravo nije moguća. 

U takvoj analizi bilo bi nužno znati jesu li radna mjesta koja gospođa uspoređuje bila sličnog opsega i odgovornosti. Naime, Anica se uspoređuje s kolegicama koje su radile u banci, pri čemu u startu zanemaruje činjenicu da su banke kod nas odavno privatni sektor. Osim toga, ne znamo je li riječ o administrativnom poslu ili radnom mjestu računovođe, običnom službeniku na šalteru ili osobnom bankaru, odnosno voditelju smjene, te je li njeno radno mjesto kad je radila u privatnom sektoru bilo usporedivo. 

Da to nije nevažno pokazuje i procjena očekivanog raspona plaća za pojedina radna mjesta u samom sektoru bankarstva, s portala Moja plaća Hrvatska. Procjena je da se plaće u bankarskom sektoru kreću između 830 eura (koliko u prosjeku zarađuje deset posto zaposlenih s najnižim plaćama) i 1.568 eura (koliko u prosjeku zarađuje deset posto zaposlenih u bankarstvu s najvišim plaćama), dok anketa o plaćama za pojedine pozicije u bankarstvu pokazuje da se razlike za isto radno mjesto mogu kretati u stotinama eura. Zbog toga nije neočekivano da postoje takve razlike u odnosu na slično radno mjesto u drugom sektoru. Tako je, na primjer, gospođa Anica mogla imati nižu plaću zato što opseg njenog posla i odgovornost koju je imala u privatnoj tvrtki – pretpostavit ćemo da je bila računovotkinja – nisu usporedivi s radnim mjestom u banci. U tom slučaju razlike u plaći nisu povezane samo s time pridržava li se privatni poslodavac toga da radnicima isplaćuje dodatke na plaću, kako gospođa Anica to sugerira. 

Budući da umirovljenica svima onima koji tek razmišljaju o tome gdje se zaposliti preporučuje da se drže javnog sektora, jer će jednog dana tako imati bolju mirovinu, treba naglasiti kako promjene kojima svjedočimo u privatnom sektoru, kao i onima koje su se dogodile u mirovinskom sustavu, nipošto ne govore u prilog takvom generaliziranju. Prije svega, postoji niz privatnih djelatnosti u kojima su plaće proteklih dvadesetak godina iznimno brzo rasle, kod kojih je neupitno isplativije raditi u privatnom sektoru. Jedna od takvih djelatnosti je IT. Radnici u tom sektoru u Hrvatskoj u prosjeku imaju najviše plaće. Prema procjenama portala Moja plaća Hrvatska, oko deset posto zaposlenih u tom resoru zarađuje manje od 1.034 eura, a deset posto najbolje plaćenih iznad 2.495 eura. Kada se pogledaju oglasnici za ta zanimanja, radna mjesta s najnižim prosjekom plaća u pravilu su u državnim tvrtkama i javnom sektoru. Zaposleni na nekim pozicijama u privatnom sektoru u prosjeku zarađuju i više od 3.000, pa i 3.500 eura.

Slična je situacija posljednjih godina vezana i uz plaće u turizmu i ugostiteljstvu. Prema procjenama istog izvora, prosječna plaća šefa kuhinje kreće se između 890 i 2.190 eura. Pritom se, naravno, ne može sa sigurnošću povući crtu između javnog i privatnog sektora, no iskustvo pokazuje da će šef kuhinje u vrtiću, školi ili državnoj bolnici u prosjeku vjerojatno zarađivati i puno manje od onog koji se zaposli u vrhunskom restoranu. 

U posljednje vrijeme još su neki sektori u Hrvatskoj, poput građevine ili trgovine, doživjeli promjene zbog kojih se zasigurno isplati raditi u privatnom sektoru. Riječ je pretežito o privatnim djelatnostima, u kojima su poslodavci zbog velikog nedostatka radne snage morali pristati na ustupke prema radnicima. Jedan od njih, koji se i u Hrvatskoj sve češće spominje kao jedan od „alata“ koji pomaže poslodavcima da zadrže kvalitetnog radnika je i dobrovoljna mirovinska štednja, odnosno uplate poslodavca za račun radnika u trećem mirovinskom stupu. 

Čak i tamo gdje je plaća radnika u prosjeku niža od one u javnom sektoru, takvi poticaji mogu dovesti do toga da se uplatama na privatni račun radnika osigura dodatna mirovina koju će jednog dana primati uz onu iz drugog ili trećeg stupa. Nažalost, nije poznat točan broj poslodavaca koji su se odlučili na takav oblik poticanja zaposlenih na štednju, kao ni točan broj radnika za koje poslodavci uplaćuju takav doprinos. Naime, prema podacima Hanfe te Udruženja obveznih i dobrovoljnih društava za upravljanje mirovinskim fondovima i mirovinskih osiguravajućih društava (UMFO), u Hrvatskoj imamo 21 zatvoreni dobrovoljni mirovinski fond, među čijim su osnivačima neki poslodavci, kao što su tvrtke HT Grupa, A1, Ericsson Nikola Tesla, Auto Hrvatska, Dalekovod, Zagrebačka banka, Erste banka, Fina, HEP grupa i Nestle, koji imaju dogovor sa sindikatima o uplati doprinosa za buduće mirovine svojih radnika, o čemu je nedavno pisao i portal Moja mirovina. Ipak, dio poslodavaca u Hrvatskoj nije išao na osnivanje posebnog fonda i nije se obavezao na redovite uplate doprinosa u treći stup, ali to povremeno čine. Nema nikakve sumnje da to za mnoge radnike koji će raditi u tim tvrtkama može predstavljati značajan benefit, jer će moći računati na dodatne prihode uz onu mirovinu za koju im je poslodavac obvezno plaćao doprinose. Na taj način i pitanje visine plaće, odnosno osnovice na koju su se doprinosi svaki mjesec računali, postaje manje važno, jer radnici s trećim stupom svakako mogu računati na višu ukupnu mirovinu. 

Za sve poslodavce koji razmišljaju o mogućnosti da na taj način počnu nagrađivati svoje radnike vrijedi napomenuti informacije koje smo pronašli na stranicama Ministarstva gospodarstva: "Poslodavac koji uplaćuje za račun radnika u otvorenom ili zatvorenom dobrovoljnom mirovinskom fondu do 55,36 eura po radniku mjesečno, odnosno do 796,34 eura godišnje može iskoristiti kao porezno priznati trošak, a za sve ukupne uplate po računu do 663,61 eura država na kraju godine dodaje 15 posto, do maksimalnih 99,54 eura po osiguraniku godišnje". Zanimljivo je, pritom, da se ovaj oblik štednje dosad pokazao najisplativijim za male poduzetnike i obrtnike, dakle – privatni sektor, jer omogućava vlasniku tvrtke da radnike prijavi na manju plaću, odnosno osnovicu osiguranja, ali mu dodatno uplaćuje dobrovoljnu mirovinsku štednju i tako kroz treći stup namiri razliku u mirovini, a zahvaljujući poticajima države i osigura nešto veći iznos u odnosu na mirovinu samo iz prvog, pa i na onu iz prvog i drugog stupa, ako je netko tako štedio za mirovinu. 

Ukratko, ne možemo isključiti mogućost da je gospođa Anica za 45 godina i 23 dana staža dobila manju mirovinu od kolegica koje su radile „samo“ 34 ili 35 godina, no razlika se ne može jednostavno pripisati višim pravima i plaćama u javnom ili državnom sektoru, kako to ova umirovljenica sugerira. Te razlike će s vremenom biti sve manje važne zbog drugog mirovinskog stupa, jer mlađi osiguranici pravilnim izborom portfelja mogu osigurati više prosječne prinose u drugom stupu i tako višu prosječnu mirovinu, a posebno kako bude rastao udio zaposlenih kojima poslodavci uplaćuju dobrovoljnu mirovinsku štednju.