Žarko Zrenjanin nije silovao ženu koja ga je prokazala Nijemcima
Kada je 2016. godine Viši sud u Pančevu rehabilitirao Zorku Roknić Kragić, streljanu 24. prosinca.1944. godine u Vršcu pod optužbom da je Nijemcima prokazala narodnog heroja Žarka Zrenjanina, njen nećak, Dragan Kragić, koji je pokrenuo inicijativu za rehabilitaciju, izjavio je da je njegov cilj samo „istina“ i „borba za čast familije“. No, kao što to obično biva sa slučajevima rehabilitacije bivših suradnika okupatora, ishod nije bio istina, nego pokretanje lavine neistina i otvaranje vrata novim pseudoistorijskim mitovima, kojima je, svojim izjavama, svakako doprinio i Kragić. U slučaju Žarka Zrenjanina, to su prije svega uzrokovale i dugogodišnje političke borbe oko činjenice da se najveći grad u srpskom Banatu, koji je desetak godina nosio ime po Kralju Petru Karađorđeviću, od 1946. godine nosi ime po banatskom narodnom heroju.
U toj lavini neistina, koje će biti predmet ovog teksta, naročito je degutantna izmišljotina koja je, za razliku od nekih drugih rasprostranjenih istorijskih mitova, relativno novijeg datuma. Radi se o neutemeljenoj „optužbi“ da je Žarko Zrenjanin bio silovatelj. Fokusirat ćemo se na dvije „kontroverze“ iz života (i smrti) Žarka Zrenjanina. Prva su okolnosti njegove smrti i nekonzistentnosti u izjavama javnih aktera nakon rehabilitacije Zorke Roknić Kragić, dok će se drugi dio baviti dodatnim mitovima, raširenim nakon rehabilitacije Roknić Kragić, koji se vrte oko navoda da je Žarko Zrenjanin bio „silovatelj“, „seksualni napasnik“ i „pedofil“, a koje su, najčešće iz političkih razloga, širili portali desne političke orijentacije, nekritički prenoseći, ne čak ni istorijske izvore sumnjive provenijencije, nego – anonimne poruke i komentare s internet foruma i društvenih mreža. Iz srpskog prostora ova se lažna vijest proširila i u hrvatski internetski prostor.
Kada je kobnog jutra u studenom 1942. godine Udarna grupa Komande javne bezbednosti za Banat okružila kuću u selu Pavliš, to je bio bar četvrti aktivni pokušaj hapšenja Žarka Zrenjanina. Zbog toga ga je istraživač i publicista Branislav Božović nazvao „najtraženijim komunistom Banata“ (Pajović, Željeznov, Božović, 1987, str. 246). Ovaj epitet je zarađen s pravom. Zrenjanin je bio aktivni komunist petnaest godina i politički sekretar Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) za Vojvodinu. Drugim riječima, bio je de facto vođa KPJ na teritoriju Vojvodine.
Zrenjanin je porijeklom bio učitelj iz siromašne seljačke porodice. Već seljačko porijeklo bilo je samo po sebi dovoljno za političku radikalizaciju. Kao što grof Mihály Károlyi piše u svojim memoarima, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u ruralnoj Austro-Ugarskoj, aristokracija je, usprkos formalnom ukidanju kmetstva, još uvijek imala pravo bičevati sluge i silovati seljanke, i tim pravom se obilato koristila (Károlyi, 1957, str. 31–32). Pored toga, ljudi koji su se iz siromaštva sela izdizali obrazovanjem, vrlo često su postajali socijalisti, a nakon 1917. godine, i komunisti. Radi se i o svojevrsnom kontinuitetu iz 19. stoljeća, jer su učitelji na Balkanu prvo postajali nacionalistički revolucionari liberalnog, anti-feudalnog usmjerenja, a na kraju stoljeća su se počeli okretati socijalizmu. Primjera radi, Marija Todorova navodi da je skoro svaki peti politički aktivni socijalista i komunista za koje postoje podaci o zaposlenju u Bugarskoj periodu od kraja 19. stoljeća do 1925. godine bio učitelj po zanimanju (Todorova, 2020, str. 96). Žarko Zrenjanin je komunist postao relativno kasno, 1927. godine, kada mu je već bilo dvadeset pet.
Osim ilegalne partijske aktivnosti, Zrenjanin se u selima u kojima je službovao bavio pitanjima prosvjete, narodnog zdravlja, zadrugarstva, seljačkog siromaštva i dugova – aktivnostima koje su konkretno poboljšavale životni standard osiromašenog seljačkog stanovništva i tako direktno doprinosile porastu popularnosti komunista. Pored toga, bio je i značajan marksistički teoretičar, koji se bavio nacionalnim i seljačkim pitanjem, problemom proleterske diktature, i organizacijskim pitanjima radničkog pokreta. Zbog komunističke aktivnosti je robijao od 1933. do 1936. godine. Poslije toga je hapšen još nekoliko puta, ali nikad više nije osuđen na duže kazne (Za pregled svih hapšenja vidi Pajović, Željeznov, Božović, 1987, str. 245-248). Početkom 1939. godine, na Petoj pokrajinskoj konferenciji KPJ za Vojvodinu, Zrenjanin je izabran za političkog sekretara Pokrajinskog komiteta, i na tom položaju ostat će do svoje pogibije. Na Petoj zemaljskoj konferenciji u Zagrebu, u listopadu 1940. godine, postaje član Centralnog komiteta KPJ. Nakon Aprilskog rata, odlazi u Zagreb i sudjeluje na Majskom savjetovanju KPJ, na kojem je donesena odluka o pripremi nadolazeće borbe „protiv okupatora, za nacionalno oslobođenje podjarmljenih naroda Jugoslavije“ (Petranović, Zečević (ur.), 1988, str. 497).
Na osnovu ove biografije, jasno je zašto je Zrenjanin bio prioritet za hapšenje od strane okupacijskih vlasti nakon invazije i podjele Jugoslavije. No, ako je vjerovati javnim izjavama Dragana Kragića nakon rehabilitacije njegove tetke (s obzirom da dokumenti vezani za proces rehabilitacije nisu objavljivani ni u medijima ni u istoriografskoj literaturi), u priči o otkrivanju Žarka Zrenjanina 4. studenog 1942. godine koja je kulminirala njegovim ubojstvom postoji mnogo proturječnosti.
Nakon rehabilitacije, Kragić je listu Politika izjavio: „Sedamdesetih godina dolazili su nam ljudi, tvrdeći da tetka nije izdala. U kuću nam je navraćao i jedan bivši oficir Ozne uveravajući nas u tetkinu nevinost, i da je to 'ustanovljeno tek kada je ona pogubljena'. Prema njegovim rečima, izdajnik je otkriven i poslat u jedan zatvor u Crnoj Gori, jer nije mogao za isto delo da odgovara, za koje je tetka već – streljana. Pismo slične sadržine dobili smo i od čoveka sa Novog Beograda“
Dalje dovodi u sumnju „dokumentaciju BIA-e“ (Bezbedonosno-informativna agencija) sa saslušanja Zorke Roknić Kragić u koju je imao uvid, tvrdeći da su potpis tetke i potpis spiska za strijeljanje načinile jedna te ista osoba, i da mu je tetka likvidirana „bez suđenja“. U javnosti se o slučaju oglasio još samo jedanput, u studenom 2020. godine, da demantira izjavu SUBNOR-a u Večernjim novostima kako je Žarko Zrenjanin ubijen nakon što je njegovo skrovište otkrila Zorka Roknić Kragić, pozivajući se pritom na rješenja o rehabilitaciji (iako su poništenje sudskog procesa i utvrđivanje krivice ili nevinosti dvije različite stvari).
Već početna izjava Dragana Kragića sadrži sva opća mjesta revizionističkog narativa. Autor izjave i predlagač rehabilitacije se legitimira kao inženjer i „naš poznati stručnjak u oblasti metalurgije“, iako se navodi da su „posledice po celu porodicu” bile „žestoke“ – mada, očigledno, ne dovoljno žestoke da spriječe da Kragić u socijalističkoj državi stekne vrhunsko obrazovanje i ostvari uspjehe u svojoj oblasti rada iako je porodica bila tobože žigosana kao neprijatelj naroda. Potom slijedi argumentacija po principu „rekla-kazala“ gdje anonimni ljudi pišu pisma i pričaju priče iz druge ili treće ruke čovjeku koji ionako nije bio neposredan svjedok događaja (kaže da je u trenutku kada je njegova tetka pogubljena imao devet mjeseci). Autor članka u Politici u najmanju ruku postavlja ovakve izjave na jednaku ravan sa onim što pet pasusa nakon Kragićeve izjave naziva „zvanična istoriografija“.
Međutim, postoje još veći problemi za Kragićevu verziju događaja. On ponavlja učestale stereotipe o „streljanju bez suđenja“ koji sami po sebi predstavljaju apsurd: ako je njegova tetka zaista streljana bez suđenja, onda ne postoji pravna osnova za rehabilitaciju. Osim toga, on pokušava da delegitimira „dokumentaciju BIA-e“ (misli se na Fond BIA-e u Arhivu Srbije, koji sadrži dokumenta Ozne), tvrdeći da na osnovu te dokumentacije nije uvjerljivo dokazano da je izdaju počinila njegova tetka. U svom demantiju iz studenog 2020, Kragić izričito piše da „ničim i nikada nije dokazana“ krivica Zorke Roknić Kragić.
No, o ključnoj ulozi Zorke Roknić u hvatanju Žarka Zrenjanina pisali su sami nacistički okupatori. Već 6. studenog 1942. godine, Policijski prefekt Banata Franz Reith napisao je izvještaj o događajima 4. studenog (Kecić (ur.), 1974, str. 499), u kojem kaže da je mjesto gdje se nalazi Zrenjanin otkriveno tako što mu ga je rekla žena „čoveka koji je prošle godine bio ubijen zbog komunizma i koja je i sama bila duže vreme u zatvoru zbog komunizma“.
Reith dodaje još i sljedeće: „Ona, koja se sada potpuno izlečila od komunizma i hoće da ima miran život, želi meni lično da se zahvali, jer sam joj ja u prkos što je bila sumnjiva da je komunistkinja kao tadanji rukovodilac školskog odeljenja Nadleštva podbana u njenu profesorsku službu postavio, a njene roditelje i rođake nisam proganjao, odlučila se da ovu priliku izda policiji.“
Pritom vrijedi spomenuti da se radi o dokumentu koji je dobro poznat istoriografiji, jer ne samo da se čuva na dostupnom mjestu, a ne u često mistificiranom Fondu BIA-e, nego je čak i objavljen u integralnom obliku u knjizi prije pedeset godina, te se kao takav može naći u svim bolje snabdjevenim bibliotekama na teritoriji Republike Srbije. Dokument se čuva u Odeljenju savremene istorije Muzeja Vojvodine, kojem je pripojen nekadašnji Muzej socijalističke revolucije Vojvodine. Ranije je bio pod signaturom AK 6209, a sad se nalazi pod inventarskim brojem 4358. Knjiga Danila Kecića se, samo po podacima baze podataka COBISS, može pronaći u barem deset biblioteka u šest gradova Srbije, dakle, radi se o informaciji koja je naširoko dostupna.
Drugim riječima, dok je Viši sud u Pančevu zaključio da je Zorka Roknić streljana iz „političkih i ideoloških razloga“ i sam je, iz očito istih pobuda, odlučio da ignorira ključni dokument radi omogućavanja rehabilitacije. Dokument je u svojim javnim izjavama namjerno ignorirao i Dragan Kragić, fokusirajući se na navodne nekonzistentnosti kasnijih javnosti nepoznatih dokumenata, i ne spominjući dokument sastavljen ne od komunista, nego od okupatorskih vlasti, svega nekoliko dana nakon događaja, i koji direktno implicira da je njegova tetka osoba koja je otkrila lokaciju Žarka Zrenjanina. Zapisnik sa saslušanja Zorke Roknić datiran na 1. prosinac 1944. godine, u kojem ona sama potvrđuje Reithove ranije navode da je ona rekla policiji gdje se nalazi Zrenjanin, također je objavljen u istoj knjizi u integralnom obliku (Kecić (ur.), 1974, str. 502-505).
Po riječima zrenjaninskog istoričara Filipa Krčmara, „rehabilitacija Zorke Roknić predstavljala je značajan momenat u daljoj demontaži lika i dela Žarka Zrenjanina i korak bliže konkretizovanju i obnovi ideje o preimenovanju grada koji je nosio njegovo ime“ (Krčmar, 2022, str. 165).
Upravo zbog ovoga, slučaj rehabilitacije žene koja je dovela do pogibije narodnog heroja predstavlja bitnu epizodu u širenju istorijskih neistina i istorijskog revizionizma, kao i jedan eklatantan primjer falsificiranja istorije uz suradnju medija i državnih organa. No, u posljednjih četiri godine, situacija će poprimiti još nadrealniju i sramniju dimenziju, tako što će određeni mediji nekritički preuzeti navode s društvenih mreža i početi ih dalje širiti kao „stvarne“ vijesti.
U jednom drugom znanstvenom članku iz 2019. godine, Krčmar će primijetiti neosnovane komentare s društvenih mreža, nastale u jeku online-rasprava o preimenovanju Zrenjanina u Petrovgrad, koji su između ostalog optužili Žarka Zrenjanina za silovanje i „švaleraciju“ (Krčmar, 2019, str. 310–311). Međutim, situacija će postati mnogo ozbiljnija samo godinu dana kasnije, kada su se Facebook komentari počeli predstavljati kao „istorijske činjenice“, a potom su ih nekritički počeli prenositi i mediji.
Na dan 4. ožujka 2020. godine popularna Facebook stranica „Istorija Srba“ postavila je objavu o Žarku Zrenjaninu koja tvrdi da je on Zorku Roknić silovao, te je ona navodno zbog toga otišla u policiju, i Zrenjanin je tako otkriven. Ta objava je (do pisanja ovog teksta) imala preko 2.000 reakcija i podijeljena je gotovo 400 puta. Nakon toga će ovu tvrdnju, kao argument za preimenovanje Zrenjanina, prvo ponoviti teoretičar zavjere Dejan Lučić u videu koji je pregledalo više od 250.000 ljudi (i njegovu izjavu će prenijeti Republika, internetski portal novina Srpski telegraf), a potom i portal Vojvodina Info, direktno se pozivajući na Facebook stranicu „Istorija Srba“ kao izvor.
Početkom 2023. godine, Bojan T. Dragićević i Andrija Marković će za portal Volim Zrenjanin napraviti „dokumentarac“ (zapravo video klip od tri i pol minuta) u kojem ponavljaju ovu izmišljenu tvrdnju. Klip i inače obiluje netočnostima. Na početku dramatično kaže da je Zrenjaninova biografija „falsifikovana“ i da su mu „pripisivana tuđa dela“. „Dokumentarac“ počinje s pričom kako je porodica Zrenjanin zapravo hrvatskog porijekla (pod implicitnom pretpostavkom da čovjeka etničko porijeklo na neki način u startu diskvalificira). Nakon što video prvo kaže „Pravo prezime mu se ne zna“, samo petnaest sekundi kasnije samouvjereno zaključuje da mu je pravo prezime zapravo Zrinjanin. Ovu tvrdnju, očito vođenu „deretićevskom metodologijom“ da riječi koje zvuče slično označavaju iste stvari, kao neutemeljenu je kritizirao Krčmar u svom znanstvenom članku iz 2019. godine (Krčmar, 2019, str. 311). Da ironija bude veća, u Hrvatskoj zaista postoji prezime Zrinjanin, i ono je pretežno srpsko.
Dalje tvrdnje kako je Zrenjanin bio „hedonista“, „kriminalac“ i „veliki srbomrzac“ su praktično prepisane sa Facebook rasprava koje je istoričar Krčmar četiri godine ranije otpisao kao neutemeljene. Video tvrdi da se Zrenjanin „površno zalagao za ljudska prava nekih zajednica koje nisu bile ugrožene, kao npr. turske u Makedoniji“. Autori ovim pokazuju vlastitu površnost i nepoznavanje istorije, s obzirom da suvremene političke prepirke o „ljudskim pravima“ preslikavaju na međuratni period, kada se o takvom konceptu malo pisalo i govorilo, a za koji se svakako nije zalagao komunistički pokret, čija politika je počivala na oružanoj borbi za emancipaciju.
Dragićević i Marković u svom uratku dodaju i novo „otkriće“, da se o tobožnjim silovanjima (sad već u množini, uključujući tu i, radi dramskog efekta, „ćerku sveštenika“) podaci nalaze u „Arhivu u emigraciji“ koji su napravili ljudi pobjegli iz Jugoslavije od komunizma. O kojem se konkretno arhivu radi u jedinoj instanci kada svoje tvrdnje pokušavaju da potvrde ikakvim izvorom, Dragićević i Marković ne navode, iako postoji obilje arhiva Srba i drugih Jugoslavena u iseljeništvu, i ne samo onih koji su pobjegli iz socijalističke Jugoslavije iz političkih razloga. Nadalje se Zrenjanina napada, ponovo bez argumenata, zbog „borbe protiv nacionalnog jedinstva srpskog naroda“, „šovinističke izjave protiv mađarskog naroda“ i „izdaju konkurenta“ Koče Kolarova, da bi sve bilo okrunjeno pridavanjem Zrenjaninu nepostojeće titule „komandanta Vojvodine“. U ovim verzijama, silovao je dvije djevojčice svog „jataka“ koji ga je onda ubio puškom, ili pozvao njemačku policiju koja je onda detalje o incidentu zavela u „nemačku arhivu“, jednako zagonetnu i maglovitu kao i „Arhiv u emigraciji“. Uradak Dragićevića i Markovića zaključuje da se prava „istina“ o Zrenjaninu može saznati „ako prolazite kroz arhivu“, mada vlastiti savjet očigledno nisu poslušali, s obzirom da je svakoj medijski pismenoj osobi jasno da za potrebe ovog videa nisu kročili ni u jedan jedini arhiv.
Nekonzistentnosti priče o Zrenjaninovom navodnom silovanju lako pobija već i sam dokument njemačke policije spomenut u prvom dijelu ovog teksta. Dosta ga dobro demantiraju i sami autori lažnih vijesti i uradaka, s obzirom da se već godinama ne mogu dogovoriti je li Zrenjanin silovao jednu ili više žena, a neki izgleda nisu ni čuli za slučaj Zorke Roknić. Na kraju krajeva, postavlja se i logično pitanje: ako je njemačka policija zaista u bilo kojem trenutku imala dokaze da se radi o silovatelju, kako to nikada nigdje nije spomenula? Ne samo u internim dokumentima, nego i u propagandi. Zar ne bi išlo u prilog njemačkim okupatorima da za potrebe svoje propagande rašire priču, istinitu ili ne, o tome da je politički sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu zapravo seksualni napasnik i silovatelj? Međutim, ta se informacija prvi put pojavljuje u javnosti nepunih 72 godine nakon događaja.
Prvobitni „izvor“ i ujedno najstarije poznato spominjanje tvrdnje da je Žarko Zrenjanin silovatelj datira iz 2013. godine. Tu informaciju iznio je na svom blogu Miljan Džeferdanović, tadašnji sekretar zrenjaninske Organizacije gluvih i nagluvih, koji kaže: „Takodje navodno, manita svaštočina Žarko Zrenjanin je silovao ćerku čoveka koji ga je sklonio od nemačke potere“. Očito se radi o žanru koji bi, da je u novinama, bio zaveden kao „lični stav“, nepotkrijepljen činjenicama i okačen od strane osobe koja se očito nije bavila nikakvim istraživanjem o temi (pod optimističnom pretpostavkom da bi ovakav tekst urednik nekih iole ozbiljnih novina i prihvatio za objavljivanje). Odatle se narednih godina tvrdnja provlači po društvenim mrežama u uzavrelim debatama koje je Krčmar detaljno opisao. Godine 2017. neutemeljenu tvrdnju prvi put iznosi u nekoj publikaciji profesor Nedeljko Kuljić, u brošuri „Zašto Petrovgrad, Inicijativa za povratak starog imena gradu Zrenjaninu“ (Kuljić, 2017, str. 7). Iako profesor Kuljić samo navodi ovo kao jedan od argumenata s društvenih mreža, uz implicitno ograđivanje, Miroslav Samardžić iz Zrenjaninskog socijalnog foruma eksplicitno osuđuje ovu tvrdnju kao neutemeljenu, dodajući da se „ni nacistička propaganda nije se koristila tako prljavim sredstvima“ (Samardžić, 2019, str. 55).
Zbog relativno skorog datuma ove istorijske izmišljotine, imamo i jedinstvenu priliku da dosta lako pratimo cjelokupni život i proces širenja pseudoistorijskih laži po internetu. Nakon godina lutanja po komentarima društvenih mreža, 2020. godine izmišljotinu s bloga sekretara Organizacije gluvih i nagluvih grada Zrenjanina preuzimaju anonimni autori stranice "Istorija Srba", čije veze s akademskom istoriografijom su također, usprkos 200.000 pratitelja, u najmanju ruku upitne. Potom je preuzima teoretičar zavjere Dejan Lučić, a potom tvrdnju prenose mediji. Vjerovatno je, uzevši u obzir dosadašnju nisku razinu provjeravanja točnosti medija u Srbiji, pitanje dana kada će se izmišljotina o Žarku Zrenjaninu naći i u medijima, ili recimo, na klupi u parlamentu. Usprkos činjenici da je jedan profesionalni istoričar, Filip Krčmar, još 2019. godine u znanstvenom članku opisao sve „optužbe“ protiv Žarka Zrenjanina kao „nikada činjenično utemeljene i dokazima potkrepljene“ (Krčmar, 2022, str. 168).
Udruženje „Petrovgrad“ koje se zalaže za promjenu imena, po riječima profesora Kuljića, „ne spori doprinos NOP-a antifašističkoj borbi“ i „ponosi se antifašizmom“ (Kuljić, 2017, str. 4). U zaključku, međutim, upozorava da nazivanje najvećeg grada u Banatu po narodnom heroju Žarku Zrenjaninu predstavlja „redakciju naše nacionalne istorije“. Međutim, ne redakcija, nego najgrublja revizija istorije vrši se kroz napade na Žarka Zrenjanina koji vrlo često dolaze, kako sa komentara na Facebook stranici Udruženja „Petrovgrad“, tako i s portala i od strane pojedinaca koji podržavaju ideju preimenovanja grada.
Udruženje „Petrovgrad“ u jednom se svom članku pita: „Da li je ideološki jednostrana, krivotvorena istorija učiteljica života?“ U takvoj situaciji, neizbježno se postavlja pitanje: kakva točno jednostrana i krivotvorena istorija nam se nameće namjernim blaćenjem Žarka Zrenjanina i njegovog političkog nasljeđa, s obzirom da je grad Zrenjanin u socijalizmu skoro utrostručio broj stanovnika, da bi taj broj nakon kolapsa socijalizma pao sa 81.000 na 67.000, dok je industrija koja je njegove građane zapošljavala mahom uništena, uostalom kao i gradska vodovodna mreža.
Korišteni radovi:
Radoje Pajović, Dušan Željeznov, Branislav Božović, Pavle Đurišić – Lovro Hacin – Juraj Špiler (Zagreb: CIP, 1987)
Mihály Károlyi, Memoirs of Michael Karolyi: Faith Without Illusion (E. P. Dutton & Co., Inc., 1957)
Maria Todorova, The Lost World of Socialists at Europe’s Margins: Imagining Utopia, 1870s–1920s (London, New York: Bloomsbury Academic, 2020)
„Savjetovanje Komunističke partije Jugoslavije u Zagrebu, maja 1941.“ u Branko Petranović, Momčilo Zečević (ur.), Jugoslavija 1918-1988. Tematska zbirka dokumenata (Beograd: Rad, 1988)
„Uprava policije za Banat, Komanda javne bezbednosti, Vel. Bečkerek, Pov. br. 2142, 6.11.1942.“ u Danilo Kecić (ur.), Žarko Zrenjanin: Izabrani spisi (Novi Sad: Muzej socijalističke revolucije Vojvodine, 1974)
Filip Krčmar, „Uspon i pad Žarka Zrenjanina (1902–1942–1952–1962–1972–1982–1992–2022)“, ARHEON: Časopis Arhiva Vojvodine 5/5 (2022)
Filip Krčmar, „Кlio na mreži - Кlio u mreži? Studija internet-rata Petrovgrad-Zrenjanin“, ARHEON: Časopis Arhiva Vojvodine 2/2 (2019)
Nedeljko Kuljić, „Zašto Petrovgrad, Inicijativa za povratak starog imena gradu Zrenjaninu“ (Zrenjanin: Udruženje „Petrovgrad“, 2017)
Miroslav Samardžić, „Petrovgradska ideologija“ u Andrija Popović (ur.), Antifašistička borba u Banatu 1941 – 1944 (Zrenjanin: Zrenjaninski socijalni forum, 2019)
