Što znanost kaže o tvrdnjama don Tomislava Lukača o homoseksualnosti?

Don Tomislav Lukač, 32-godišnji svećenik iz Kaštel Štafilića, zaređen u Zagrebu, u dijelu javnosti poznat je kao svojevrsni influencer na društvenim mrežama. Redovito objavljuje video sadržaje na TikToku, gdje ima više od 120.000 pratitelja, kao i na Instagramu, na kojem ga prati oko 130.000 korisnika. Lukač ima i YouTube kanal s oko 13.000 pretplatnika. U svojim videima Lukač komentira razne vjerske, društvene i političke teme. Tako u jednom uratku na TikToku kritizira oskudno oblačenje koristeći analogiju s trešnjama (dostupno ovdje, arhivirano ovdje), a sa Severinom je svojevremeno imao prepirku oko prava na pobačaj. 

Najveće kontroverze, međutim, Lukač je izazvao početkom prošlog mjeseca, objavom snimke u kojoj govori o „najvećim zabludama o homoseksualnosti i vjeri“. Riječ je o isječcima iz njegovog gostovanja u podcastu voditeljice Ive Kraljević. Kraći reel s ovim isječcima postao je viralan na Instagramu, (dostupno ovdje, arhivirano ovdje) s 225.000 pregleda i gotovo 9.000 lajkova, a duža, devetominutna verzija dostupna je na YouTubeu. Lukač je u tom podcastu iznio više teza o homoseksualnosti, a mi ćemo izdvojiti samo neke. 

Tvrdio je, primjerice, da je uzrok homoseksualnosti nedostatak muške figure ili loš odnos s ocem, da se ona može „izliječiti“ takozvanom „reintegrativnom“ terapijom, te da su homoseksualni odnosi nestabilni i „ne traju“.

„Za 90 posto momaka s kojima se ja susrećem (koji se „bore“ s „takvim sklonostima“, op.a.) problem je bio u djetinjstvu, najčešće u figuri oca. Ili oca nije bilo, ili je bio grub, ili imaju traume od njega. Nisu ta djeca kriva, možda ni očevi nisu krivi, nisu znali (…) To je nedostatak muške figure i identifikacije s nekom jakom muškom figurom, i onda to počnu kasnije tražiti u nekome drugome. Počnu ne biti pravi muškarci, ne razvijati svoju muškost i onda tražiti idealnu sliku sebe u nekom drugome,” tvrdi Lukač.

Svećenik govori o specifičnoj vrsti terapije koja „pomaže ljudima da se oslobode tih sklonosti“.

„To nije nešto što je bog stvorio, to ne može biti nešto što je dobro, i to je nešto što je negdje krenulo po krivu. Ti psihoterapeuti individuiraju te stvari koje su bile u prošlosti i pokušavaju raditi. Zato je to reintegrativna terapija, a ne konverzijska, koja te pretvara u nešto što nisi. Ti jesi, ali je nešto krenulo po krivu, i onda je to reintegrativna terapija“, navodi Lukač.

Nadalje tvrdi kako muški homoseksualni odnosi „ne traju, zato što te nešto što te ne može ispuniti – ne ispuni, i onda tražiš dalje“. 

Voditeljica Iva Kraljević zajedno s njim zaključuje da su homoseksualne osobe koje žive u stabilnim odnosima „raritet“.

Najprije ćemo provjeriti tezu da je loš odnos s ocem u djetinjstvu u velikom broju slučajeva uzrok homoseksualnosti. 

„Ideja da homoseksualnost proizlazi iz patoloških odnosa između roditelja i djece postala je utjecajna zahvaljujući psihoanalizi“, navode autori u znanstvenom članku objavljenom u časopisu Psychological Science in the Public Interest. Kao tipični mogući uzroci homoseksualnosti u ovakvim teorijama spominjali su se emocionalno udaljeni očevi i pretjerano dominantne majke.

„Te su hipoteze dijelile metodološke slabosti karakteristične za mnoge psihoanalitičke teorije. Temeljile su se prvenstveno na opažanjima terapeuta, interpretiranima kroz prizmu vrlo spekulativnih teorijskih pretpostavki, a ne na sustavnim znanstvenim istraživanjima”, objašnjavaju autori. 

Istraživanje Bella i suradnika iz 1981. godine u velikoj je mjeri osporilo tvrdnju da homoseksualnost proizlazi iz kvalitete odnosa između roditelja i djece. Istraživanje je pokazalo tek slabe povezanosti između retrospektivnih procjena odnosa s roditeljima i kasnije seksualne orijentacije u odrasloj dobi. Nadalje, kada su u statističke analize uključene druge varijable – osobito rodni nekonformizam u djetinjstvu – uzročne poveznice između obilježja odnosa roditelja i djece te kasnije seksualne orijentacije bile su ili statistički beznačajne ili vrlo slabe.

Ideju da je muška homoseksualnost posljedica loših odnosa s roditeljima ponovno je popularizirao reparativni terapeut Joseph Nicolosi, prema kojemu popravljanje odnosa između oca i sina te njegovih navodnih posljedica može pomoći u promjeni seksualne orijentacije. Autori članka ističu da se Nicolosijeva hipoteza ne temelji na kvalitetnijim dokazima od onih koje su nudili raniji psihoanalitičari.

Autori navode više mogućih objašnjenja za ono što opisuju kao „skromne povezanosti između retrospektivno procijenjene kvalitete odnosa roditelja i djece te seksualne orijentacije u odrasloj dobi, a koja ne podrazumijevaju da roditeljski odnosi uzrokuju homoseksualnost“.

„Prvo, djeca koja će kasnije razviti homoseksualnu orijentaciju češće pokazuju rodno nekonformističko ponašanje, što ponekad može dovesti do napetosti u odnosima s roditeljima, osobito s očevima. Drugo, homoseksualni muškarci u prosjeku postižu nešto više rezultate na osobini neuroticizma u usporedbi s heteroseksualnim muškarcima. Ako su te razlike prisutne već u djetinjstvu, mogle bi pridonijeti većem broju negativnih interakcija između očeva i sinova. Osim toga, neuroticizam je povezan sa sklonosti prisjećanju negativnih događaja. Treće, istospolna privlačnost kod muškaraca povezana je s nešto izraženijom separacijskom anksioznošću tijekom djetinjstva, što također može opteretiti odnos između oca i sina”, objašnjavaju autori.

Hipoteza prema kojoj patološki odnosi između roditelja i djece uzrokuju homoseksualnost potaknula je vrlo malo znanstvenih istraživanja, a u novije vrijeme gotovo da ih i nema. Autori smatraju da je glavni razlog tomu činjenica da ta hipoteza pokazuje vrlo malo znanstvenog potencijala te nema značajnu empirijsku potporu.

U skladu s tim, suvremena znanstvena literatura odbacuje tvrdnju da se homoseksualnost može objasniti jednim uzrokom, poput lošeg odnosa s ocem. Umjesto toga, znanstveni konsenzus upućuje na to da je riječ o složenom fenomenu koji proizlazi iz spleta različitih utjecaja bioloških, genetskih, neuroloških i okolišnih čimbenika. 

Što je točno „reintegrativna terapija“ i može li ona doista „izliječiti“ homoseksualnost?

Službene stranice američke Udruge za reintegrativnu terapiju tvrde da je ova metoda potpuno odvojena od konverzijske terapije te da koristi „etablirane intervencije utemeljene na dokazima, iste one koje se koriste u drugim klinikama diljem svijeta za liječenje trauma i ovisnosti“, a „kako se ti problemi razrješavaju, seksualnost klijenta ponekad se može spontano promijeniti“. 

Međutim, stručne organizacije, poput, primjerice, Kanadskog udruženja za mentalno zdravlje (CMHA), prepoznaju „reintegrativnu terapiju“ kao samo drugi termin, ili eufemizam, za konverzijsku terapiju. Ova praksa, pod raznim imenima, podrazumijeva „tretmane, postupke ili trajne napore koji imaju za cilj poricanje, potiskivanje, obeshrabrivanje ili promjenu neheteroseksualne seksualne orijentacije, necisrodnog rodnog identiteta ili rodnog izražavanja osobe“ te ju ova organizacija snažno osuđuje.

CMHA dalje navodi da je riječ o tehnikama koje podrivaju rodni i seksualni identitet pojedinaca te njihova ljudska prava na autonomiju i tjelesni integritet.

„One nisu utemeljene na medicinskim najboljim praksama, dokazima niti etičkim standardima. Istraživanja dosljedno pokazuju da su povezane s negativnim ishodima, uključujući depresiju, anksioznost, društvenu izolaciju, samoprezir, posttraumatski stresni poremećaj, suicid ili suicidalne misli, odgođeno autanje i druge poteškoće. Konverzijska terapija temelji se na štetnim, stigmatizirajućim i diskriminatornim uvjerenjima o neheteroseksualnim orijentacijama, necisrodnim rodnim identitetima i raznolikim oblicima rodnog izražavanja“, pišu iz CMHA.

Drugi znanstveni članak koji se bavi ovom temom, objavljen u časopisu Journal of Forensic and Legal Medicine, ističe kako je reintegrativna terapija jedan od naziva koji se koriste za opisivanje prakse konverzijske terapije, koja predstavlja „okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje te može predstavljati oblik mučenja“.

GLAAD, neprofitna organizacija usmjerena na zagovaranje prava LGBTQ osoba, također prepoznaje „reintegrativnu terapiju” kao izraz koji promovira štetnu i diskreditiranu praksu konverzijske terapije, koju su, dodaju, osudile vodeće medicinske, psihijatrijske i psihološke organizacije, uključujući Američko liječničko udruženje (AMA) i Američko psihološko udruženje (APA). Prema potonjoj organizaciji, „otkako je Američko psihijatrijsko udruženje 1973. godine uklonilo homoseksualnost iz svojega dijagnostičkog priručnika, opće je prihvaćeno da manjinska seksualna orijentacija nije mentalni poremećaj koji treba ‘liječiti’. Ona predstavlja dio osobnog i socijalnog identiteta pojedinca temeljenog na seksualnoj privlačnosti“. 

Napominju i da pokušaji promjene seksualne orijentacije ili rodnog identiteta mogu potaknuti osobe da skrivaju te aspekte svojeg identiteta, što može dovesti do problema mentalnog zdravlja kao što su depresija, seksualne poteškoće, nisko samopoštovanje i suicid.

Istraživanje objavljeno 2015. godine u časopisu Journal of Counseling Psychology, koje je obuhvatilo 1.612 osoba koje su prošle postupke usmjerene na promjenu seksualne orijentacije, pokazalo je da je samo 3,2 posto ovih ispitanika prijavilo čak i blagu promjenu seksualne orijentacije.

Spomenimo i da u svijetu postoji sve snažniji pokret za zabranu konverzijske terapije. U trenutku pisanja ovog članka 17 država ima zakonske zabrane takvih praksi (vidi ovdje) između ostalih, Njemačka, Kanada, Francuska, Island, Novi Zeland i Španjolska u kojoj je usvojen zakon prema kojem se „prakse preobraćenja“ mogu sankcionirati zatvorskim kaznama do dvije godine.

Koliko je utemeljena Lukačeva tvrdnja da homoseksualne veze (pritom se on referira isključivo na muškarce) ne traju, odnosno da nisu stabilne niti ispunjavajuće?

Brojna istraživanja pokazala su da mnoge lezbijke i homoseksualni muškarci ostvaruju dugotrajne partnerske zajednice. U američkom istraživanju iz 1995. godine procjenjuje se da je 40 do 60 posto homoseksualnih muškaraca i 45 do 80 posto lezbijki uključeno u predanu romantičnu vezu. Više istraživanja pokazalo je kako je vjerojatnije da će istospolni parovi koji nisu u registriranoj zajednici prekinuti vezu u odnosu na heteroseksualne parove koji su u braku. Međutim, prema nekim istraživanjima, u usporedbi s heteroseksualnim bračnim parovima, bračni i izvanbračni istospolni parovi prijavljivali su veću kvalitetu odnosa, veću kompatibilnost, veću intimnost i niže razine sukoba. 

Rezultati istraživanja na temelju podataka iz ankete provedene od 2011. do 2014. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama pokazali su nešto drugačiju sliku. Naime, ono je potvrdilo neke ranije nalaze da između homoseksualnih i heteroseksualnih osoba nema praktično značajnih razlika u kvaliteti odnosa niti u sposobnosti održavanja dugotrajnih partnerskih veza.

Tomislav Lukač u svojoj argumentaciji ne razmatra mogućnost da bi upravo diskriminacija i pritisak kojem su LGBTQ+ osobe svakodnevno izložene mogle utjecati na kvalitetu i stabilnost njihovih veza. Troje hrvatskih psihologa u tekstu izlaganja na stručnom skupu „Psihošpancir“ pišu o „manjinskom stresu kao uzroku nestabilnosti, nezadovoljstva i problema s mentalnim zdravljem“.

Manjinski stres definiraju kao „sve doživljene oblike stresa koje manjine nekog društva doživljavaju, a većinska populacija ne“. Ove skupine zbog svog manjinskog statusa izložene su različitim neugodnim životnim iskustvima, što može ugroziti njihovo mentalno zdravlje. Razlike u mentalnom zdravlju između LGBTQ+ i heteroseksualnih osoba proizlaze iz specifičnih stresora povezanih sa stigmatizacijom. Mnogi pripadnici LGBTQ+ zajednice prikrivaju identitet i suočavaju se s verbalnim i fizičkim nasiljem, što narušava mentalno zdravlje: oni češće doživljavaju depresiju, anksioznost i suicidalne misli u odnosu na cisrodne heteroseksualne osobe. 

Na temelju provedenog istraživanja s 358 sudionika, od kojih je 61 posto bilo pripadnika LGBTQ+ zajednice, autori zaključuju da razlika u mentalnom zdravlju LGBTQ+ i cisrodnih heteroseksualnih Hrvata nestaje ako se manjinski stres izuzme iz jednadžbi. 

Na koncu, spomenimo i istraživanje o pojedinim manjinskim stresorima, objavljeno u bazi glavne agencije savezne vlade SAD-a, National Institutes of Health, koje je pokazalo da su mikroagresije temeljene na seksualnoj orijentaciji, internalizirani heteroseksizam i marginalizacija para bili povezani s nižom kvalitetom veze i učestalijim destruktivnim sukobima među pojedincima.

Zaključno, Lukačeve tvrdnje o homoseksualnosti zasnivaju se na anegdotalnim opažanjima, kao i zastarjelim i u modernoj znanosti odavno diskreditiranim i odbačenim hipotezama. Ne postoji empirijska potpora za hipotezu da je homoseksualnost posljedica loših odnosa s ocem u djetinjstvu. Homoseksualnost nije poremećaj gdje je nešto „pošlo po krivu“ i mora se liječiti. Američka psihijatrijska udruga još 1973. godine uklonila ju je kao mentalni poremećaj iz DSM priručnika, a pokušaje liječenja u obliku konverzijske ili reintegrativne terapije vodeće stručne organizacije smatraju štetnima, opasnima, okrutnima, a moguće i oblicima mučenja. Naposljetku, netočna je i tvrdnja da homoseksualne veze inherentno nisu stabilne ili da ne mogu pružiti ispunjen i kvalitetan život. Brojna istraživanja pokazuju da između homoseksualnih i heteroseksualnih osoba nema praktično značajnih razlika u aspektima kvalitete partnerskih odnosa ni sposobnosti održavanja dugotrajnih i stabilnih veza – dok neka istraživanja, ovisno o metodologiji i uzorku, čak pokazuju veću kvalitetu istospolnih veza. Dostupni znanstveni dokazi, dakle, ne podupiru nijednu od ključnih tvrdnji koje je Lukač iznio o uzrocima homoseksualnosti, mogućnosti njezina „liječenja“ ili inherentnoj nestabilnosti homoseksualnih veza. Naprotiv, suvremena psihologija, psihijatrija i medicina zauzimaju suprotno stajalište, zbog čega se njegove tvrdnje mogu ocijeniti kao znanstveno neutemeljene.