Jesu li Saveznici štedjeli hrvatske i slovenske gradove, a namjerno razarali Beograd?

Na YouTube kanalu kragujevačke izdavačke kuće Pogledi 16. kolovoza 2026. godine objavljen je video pod naslovom „Zagreb su preskočili – Koča i Tito su naredili bombardiranje Beograda” (arhivirano ovdje, dostupno ovdje), koji je do trenutka pisanja ovoga teksta pregledan više od 15.000 puta. Sadržaj je podijeljen i na Facebook stranici izdavačke kuće (arhivirano ovdje). 

U spomenutom videu povjesničar Miloslav Samardžić, inače direktor Pogleda, iznosi nekoliko kontroverznih tvrdnji o savezničkom bombardiranju Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

U ovom tekstu analizirat ćemo neke od njih, s posebnim fokusom na tvrdnje vezane uz teritorij današnje Hrvatske. Vremenske oznake određenih iznesenih tvrdnji u videu bit će zabilježene u zagradama.

Samardžićeva osnovna teza jest ta da su zapadni Saveznici – a posebice Ujedinjeno Kraljevstvo – tijekom Drugog svjetskog rata odlučili podržati partizanski nauštrb četničkog pokreta zbog sveopćeg neprijateljskog stava prema srpskom narodu (6:25). Taj neprijateljski stav Samardžić smatra konstantom angloameričke politike na Balkanu, te ga povezuje s podrškom NATO saveza Oslobodilačkoj vojsci Kosova tijekom Rata na Kosovu i bombardiranja Srbije 1999. godine (2:26). 

Možemo ukratko citirati paralele koje je Samardžić uspostavio između sudbina Draže Mihailovića i Slobodana Miloševića. 

„On [zapadni svijet] vidi lidera Srba. U ono vreme Milošević, a pre njega Draža, naravno i kralj Petar. Ideološke podele tu samo zamagljavaju priču. Oni vide lidera Srba i hoće da mu nanesu štetu, da na kraju završe na sudu i jedan i drugi”, govori Samardžić (4:10).

Prema njemu, zapadni Saveznici su 1944. godine dopustili Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) da bira mete bombardiranja. Vrhovni štab je potom iskoristio tu mogućnost kako bi zatražio destruktivno bombardiranje gradova u Srbiji i Crnoj Gori, te istovremeno zabranio bombardiranje gradova s većinski hrvatskim i slovenskim stanovništvom. 

Nadalje, Samardžić tvrdi da je savezničko bombardiranje Beograda za pravoslavni Uskrs 1944. godine provedeno jer su se „nadali da će to imati jeziv odjek i da će Srbi pre pokleknuti i pre položiti oružje pred komunistima” (32:20) te da je jedan od ciljeva bombardiranja bio „da Srbi stradaju” (37:15). 

Za ove tvrdnje nije naveo nikakav izvor. Prema dostupnim informacijama, Beograd je tog 16. i 17. travnja 1944. bombardiran s planiranim ciljem uništavanja nekoliko konkretnih meta: željezničke stanice i ranžirnog kolodvora, mostova na Savi, tvornice aviona „Rogožarski” i „Ikarus”, te aerodroma u Zemunu – današnjoj beogradskoj općini koja se 1944. nalazila u sastavu Nezavisne Države Hrvatske. Bombarderi su upali u tešku protuavionsku paljbu, a 17. travnja im je posao otežalo i oblačno vrijeme. Veliki broj bombi stoga nije pogodio predviđene ciljeve, već je palo na stambene četvrti u Beogradu i Zemunu (Kevin Mahoney; „Fifteenth Air Force against the Axis: Combat Missions over Europe during World War II”; Scarecrow Press (2013); str. 92-94). Prema njemačkim izvještajima, u uskršnjem bombardiranju Beograda poginulo je gotovo 1.200 civila i stotinjak njemačkih vojnika. 

Unatoč nesumnjivo velikom broju civilnih žrtava, u dostupnoj literaturi i arhivskim zapisima ne postoje dokazi da je razaranje stambenih četvrti predstavljalo jedan od ciljeva bombardiranja Beograda, kao što ne postoje ni dokazi da je takvo što od Saveznika zatražio Vrhovni štab NOVJ. Postojanje civilnih žrtava ne znači da su stambene četvrti bile i cilj napada. Za razliku od velikih britanskih napada na njemačke gradove, u kojima je uništavanje urbanih i stambenih područja bilo sastavni dio šire kampanje strateškog bombardiranja, napadi na ciljeve u Jugoslaviji uglavnom su bili usmjereni na prometnu, industrijsku i vojnu infrastrukturu. To, međutim, nije značilo da civilni objekti i stambene četvrti nisu teško stradavali.

S druge strane, Samardžić u videu tvrdi da je rukovodstvo partizanskog pokreta, na čelu s Josipom Brozom Titom, aktivno odgovaralo Saveznike od bombardiranja gradova u Hrvatskoj i Sloveniji. Primjerice, Samardžić kaže da je Edvard Kardelj naredio slovenskim partizanima da prestanu moliti za bombardiranje Ljubljane (16:55), zbog čega Ljubljana „nikad nije bombardovana” (17:35). Također, navodi Titovo naređenje partizanskom Glavnom štabu Hrvatske s kraja 1944. godine u kojemu se izričito zabranjuje bombardiranje Zagreba i njegove bliže okolice (20:45). Iz tog razloga, zaključuje Samardžić, hrvatski su gradovi bili bombardirani vrlo rijetko, precizno i s malim brojem žrtava: u rasponu od 30 do 50 poginulih (21:25).

Točno je da se Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) u srpnju 1944. godine usprotivio ideji Glavnog štaba Slovenije da se iz zraka bombardira Ljubljanu, odnosno njen željeznički kolodvor. Do protivljenja je došlo zbog mogućeg stradanja velikog broja civila. Takvo naređenje ipak nije potpisao Edvard Kardelj, već Josip Broz Tito (Ivo Goldstein; "Zagreb: 1941.-1945."; Novi Liber, 2011; str. 260).

Međutim, nije točno da Ljubljana nije bila bombardirana za vrijeme Drugog svjetskog rata: američki bombarderi napali su grad 9. ožujka 1945. godine, prilikom čega je poginulo oko 50 ljudi. 

Samardžićev fokus na Ljubljanu prikriva činjenicu da su drugi slovenski gradovi bili pod udarom savezničke avijacije. Maribor je, primjerice, između siječnja 1944. i travnja 1945. godine bio bombardiran čak 29 puta. Prema istraživanju slovenskog povjesničara Saše Radovanoviča u tim je napadima živote izgubilo 483 ljudi, uključujući i 60 djece, dok je oko 4.200 Mariborčana ostalo bez krova nad glavom.

Također je točno da je Tito potkraj 1944. godine zabranio Britancima da bombardiraju Zagreb jer je „nekoliko naših gradova bez neke naročite vojničke koristi upropašćeno od strane savezničke avijacije” (vidi stranicu 170 dokumenta ili u Ivo Goldstein; "Zagreb: 1941.-1945."; Novi Liber, 2011; str. 261).

No, Zagreb je do toga trenutka već nekoliko puta bio napadnut iz zraka. Prvi zračni napad na grad bio je izvršen 22. veljače 1944. godine. Skupina od 12 zrakoplova ispustila je 210 bombi, koje su usmrtile 67 ljudi i ranile 101 osobu. Primarna meta bili su vojni i logistički ciljevi (željezničke stanice i aerodromi), ali – kao i u Beogradu nekoliko mjeseci kasnije – mnoge su bombe pale na stambene četvrti. Pogođeni su franjevački samostan na Kaptolu, željezničarska kolonija u Maksimiru, te Derenčinova, Radićeva, Tkalčićeva, Bornina, Gajeva, Mihanovićeva, Križanićeva i brojne druge ulice u centru Zagreba (Marica Karakaš-Obradov; "Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu"; HIP, 2008; str. 192-194).

Nakon nekoliko manjih napada, 13. veljače bombardirani su zapadni i istočni dijelovi Zagreba, prilikom čega su poginule 74 osobe (Marica Karakaš-Obradov; "Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu"; HIP, 2008, str. 209). Najteži napad izveden je 4. ožujka 1945. godine, kada su 83 „leteće tvrđave“ na Zagreb izbacile oko 400 bombi. Živote je izgubilo 202 ljudi, a više od 300 ih je ranjeno (Marica Karakaš-Obradov; "Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu"; HIP, 2008; str. 211). 

Saveznički zrakoplovi su 1944. i 1945. godine izveli najmanje 21 napad na Zagreb i njegovu okolicu. Od posljedica bombardiranja poginulo je 499 zagrebačkih civila i 11 vojnika, a najmanje 742 civila su ranjena (Marica Karakaš-Obradov; "Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu"; HIP, 2008; str. 223). 

Iako je Zagreb doista pretrpio znatno manje štete od Beograda i nekih drugih srbijanskih i crnogorskih gradova, nije točno da u zračnim napadima na Zagreb nisu stradavali i civilni objekti. Vidljivo je da su pojedini napadi rezultirali i s više „od 30 do 50“ žrtava, kako je to u videu tvrdio Samardžić. 

Vrijedi napomenuti i da se najteži zračni napad na Zagreb, onaj od 4. ožujka 1945. godine, dogodio nakon Titovog naređenja o prekidu bombardiranja Zagreba, što upućuje na zaključak da partizansko rukovodstvo ipak nije imalo potpunu kontrolu nad izborom ciljeva u Jugoslaviji.

Osim Zagreba, štetu od bombardiranja pretrpjeli su i brojni drugi hrvatski gradovi. Među najteže pogođenim gradovima bio je Slavonski Brod, koji je između travnja 1944. i travnja 1945. godine bombardiran čak 28 puta. U tim je napadima bačeno oko 4.000 tona bombi, kojima je srušeno ili oštećeno oko 2.000 od ukupno 2.500 postojećih stambenih zgrada, odnosno oko 80 posto stambenog fonda. Bombardiranje Slavonskog i susjednog Bosanskog Broda odnijelo je živote 897 civila i 244 osovinskih vojnika (vidi ovdje, str. 488-490).

Dalmatinski gradovi bili su na meti angloameričkih bombardera od 1943. godine. Najteže bombardiranje Splita, 3. lipnja 1944. godine, rezultiralo je smrću više od 200 ljudi (Marica Karakaš-Obradov; "Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu"; HIP, 2008; str. 122). Velik broj žrtava prouzročilo je i bombardiranje Šibenika, a najteže je stradao grad Zadar, čija je stara gradska jezgra bila gotovo uništena u napadima angloameričkih snaga. Samardžić, inače, spominje bombardiranje Zadra u svojoj knjizi „Krvavi Vaskrs 1944: saveznička bombardovanja srpskih gradova”, na kojoj se temelji veći dio analiziranog YouTube videa, i pritom tvrdi da su „hrvatske komunističke strukture tražile česta bombardovanja Zadra (...) svakako zbog toga da bi se uništio njegov italijanski karakter” (vidi ovdje, str. 99). Tu tvrdnju Samardžić nije potkrijepio nijednim izvorom, niti postoje dostupni povijesni dokazi koji bi potvrdili takav motiv. Pritom valja imati na umu da je zahtjeve za savezničkim bombardiranjem ciljeva na tadašnjem teritoriju NDH, osim partizana, upućivala i izbjeglička vlada u ime četnika, dok su Saveznici dio ciljeva određivali samostalno.

Na temelju navedenoga možemo zaključiti da su tvrdnje Miloslava Samardžića o savezničkom „preskakanju” hrvatskih i slovenskih gradova povijesno neutemeljene. Jednako su neutemeljene i njegove teze o gađanju srbijanskih i crnogorskih gradova u svrhu nanošenja što težih posljedica po civilno stanovništvo srpske narodnosti. Dostupni povijesni izvori ne mogu potvrditi niti jednu od ovih konstatacija.