Keith Peter Kiely s GATE instituta: „Trebat će vremena da svi shvate o čemu se radi kada su u pitanju dezinformacije“

Istraživač iz Instituta GATE u Sofiji, Keith Peter Kiely, već dugi niz godina bavi se analizom podataka iz područja dezinformacija i propagande, politika identiteta, diskursa i prakse, što u privatnom sektoru, što na javnim sveučilištu. Institut na kojem radi utemeljen je 2019. godine kao sastavni, ali nezavisni dio sofijskog Sveučilišta Sveti Kliment Ohridski.

Ovaj Irac s doktoratom iz politologije s Kraljičinog Sveučilišta u Belfastu u razgovoru za Lupu opisao nam je kako dezinformacije i propaganda kroje svijet, kako vidi trenutno stanje u medijima i izazove s kojima se oni suočavaju.

Koje je točno vaše područje istraživanja?

- Ono pokriva analizu diskursa i identiteta. Tehnički, to je poststrukturalistički pristup teoriji i metodi. Praktično, radi se o uvidu u načine na koje različiti identifikacijski narativi utječu na odlučivanje u društvu u kojem egzistiraju. U svemu tome postoji i element dezinformacije zbog čega proučavam kako su narativi strukturirani, kako su odnosi među narativima definirani te kako narativ kreira hijerarhijsku strukturu društva. 

Kako mjerite takvo nešto?

- Jedini način na koji to možemo mjeriti jest da gledamo u tekst. Dakle, bilo kakav govor, pisani dokument, medijski izvještaj, intervju ... Kada promatramo politike koje definiraju društvo, postoji nekoliko načina da se različiti parametri izmjere. Pratimo jezik koji se koristi u službenim priopćenjima koja objavljuje vlada. Iz tih dokumenata analiziramo odnose aktera te mapiramo dinamike javnih rasprava o određenim političkim odlukama. Iz toga možemo iščitati što se u određenom društvu smatra mogućim, a što nemogućim. Već sama ta činjenica nam ponešto govori o odnosima moći u promatranom društvu.

Koje narative ste do sada proučavali te što ste na temelju toga zaključili?

- Do sada sam konkretno istraživao američku vanjsku politiku prema Srednjem Istoku. Tu postoje dva primarna narativa. Prvi je da izraelski lobi kontrolira vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država. Protivim se takvim tvrdnjama i vjerujem kako je američka vanjska politika prema Srednjem Istoku primarno odraz identiteta ovih dviju zemalja koji se u mnogočemu podudaraju. S druge strane, postoji određeno nepoznavanje i nepovjerenje prema narativu koji dolazi iz dominantno muslimanskih zemalja. Na primjer, kada su SAD osnovane, velikim dijelom je to bio čin religijskog oslobođenja što je vrlo slično narativu koji prati formiranje Izraela uključujući i narativ pripitomljavanja divlje zemlje koji je u Izraelu prisutan koliko i u SAD-u. Dakle, postoji više ključnih točaka koje upućuju na to da će izraelski narativ biti prihvatljiviji u SAD-u nego što bi to mogao biti palestinski. Novac u svemu tome jest važan faktor jer pomaže u promociji određene poruke. No, ukoliko ta poruka nije kompatibilna s postojećim diskursom u društvu, ni novac joj neće pomoći da se daleko pročuje.

Kako se dezinformacije uklapaju u društveni diskurs?

- Dezinformacije su zanimljiv fenomen. One egzistiraju simultano na dvije različite razine. Na međunarodnoj razini, dezinformacije funkcioniraju oko sveobuhvatnih narativa poput toga da su milijarde Georgea Sorosa u funkciji lijevih političkih struja koje žele preuzeti svijet. Potom se ovi veliki narativi usmjeravaju prema lokalnoj razini gdje se koriste u dnevno političke svrhe. Na primjer, u Bugarskoj gdje radim, trenutno je sve polarizirano u dva suprotstavljena tabora. Pro-zapadnjački i anti-zapadnjački. Slična je situacija i u Hrvatskoj i diljem ovog područja koji dijeli dio povijesti. Krajem Hladnog rata Zapad je, zdravo za gotovo, usvojio kako su ova područja prihvatila kapitalizam, neoliberalni model, demokraciju i Zapadnu filozofiju. Iz moje perspektive, da bi te zemlje uistinu prihvatile neoliberalni ekonomski model, trebale bi prihvatiti i oblik hiper-kapitalizma kako bi se približile ekonomskim rezultatima svojih uzora. Taj je proces pak kreirao i jako puno nezadovoljstva. Još uvijek je prisutno puno siromaštva, korupcije ... Teško je uspoređivati trenutne probleme bugarskog društva s onim što se odvijalo za vrijeme Hladnog rata, no jedna od glavnih tema anti-zapadne političke sfere jest siromaštvo umirovljenika koji su uistinu često prisiljeni kopati po kontejnerima ili moliti za hranu. Dakle, ova tragična stvarnost koristi se kao demonstracija propale tranzicije. To je dakako povezano i s trenutnom krizom koju produbljuje inflacija i na taj se način dezinformacije na lokalnoj i međunarodnoj razini hrane jedna drugom. Ono što pokušavam jest promatrati dinamike tih narativa, tko ih koristi, koje su im pretpostavke što uzimaju zdravo za gotovo i što sve to govori o društvu u kojem živimo.

Kako se boriti protiv narativa kada više ne možemo prepoznati što je istina, što poluinformacija, a što obična laž?

- Vjerujem da su nam za to posebno važni Antonio Gramsci te Antonio Negri i Michael Hardt. Oni naime govore o uspostavljanju informacijskih sustava, kulturne razmjene i mreža koje su izvan tradicionalnih struktura. Iz Gramscijeve perspektive, društvo konstanto kreira narative koji svakodnevno upozoravaju kako živimo u najboljem mogućem svijetu. Time normaliziraju društvo, njegove anakronizme, strukturu i moć, dok istovremeno osujećuju bilo kakvo propitkivanje stanja društva koje smo stvorili. Kad god smo se kroz povijest susreli s trenucima velikih promjena, bila to industrijska revolucija ili informacijska, morali smo se prilagoditi. Rekao bih da živimo u trenutku u kojem postoji otpor prilagodbi. Želimo zadržati stvari onakvima kakve jesu, ali istovremeno vidimo da nas tehnologija pomalo gura u drugom pravcu.

Što mislite o trenutnom stanju u medijima i izazovima s kojima se tradicionalni mediji suočavaju?

- Mediji, posebno pisani, suočavaju se s egzistencijalnom krizom. Često se javlja problem gdje medij ovisi o oglašivaču te se ne može slobodno pisati o stvarima koje se oglašivaču ne sviđaju. Neki su tome doskočili pretplatama i financiranjem os strane čitatelja što je lijepo. Naime, to znači da ti mediji imaju podršku čitatelja, a publika dobiva kvalitetno novinarstvo. No, što se događa u društvu? Praktično dobivamo dvije vrste novinarstva. Jedno za one koji si mogu i žele priuštiti kvalitetno novinarstvo, te posve drugu vrstu besplatnih medija koji se teško može zvati novinarstvom. Možda je rješenje za medije potpuno novi model jer ovaj postoji od početka 20. stoljeća te očito ne zadovoljava potrebe društva. Rekao bih da smo u prijelomnom trenutku za medije koji će se morati adaptirati ili izumrijeti. 

Kako vidite razvoj situacije?

- Kao i uvijek. Ne postoje brza i laka rješenja, nema jednog odgovora na sve. Trebat će nam vrijeme, generacija ili dvije, da se prilagodimo na novo okruženje. Saturizacija informacijama je teško razumljiva i akademskom svijetu koji bi ju trebao raščlaniti. Prema tome, možemo li očekivati od ljudi koji imaju pregršt ekonomskih problema da posvete pažnju problemu kojemu se, objektivno, lakše prepustiti?

A možemo li očekivati da će se generalna populacija dodatno radikalizirati ubrzavajući trenutak kada će se problem morati riješiti?

- Ukoliko nastavimo istim putem, vjerujem da je upravo to opasnost s kojom ćemo morati ozbiljno računati. Ljudi će biti radikalniji, političari će ih u tome slijediti što će urušiti mainstream političku koheziju. Nakon te faze, prijeti nam i urušavanje društvene kohezije. Ono što zatim ostaje jest da, na primjer, neki vanjski faktor poput Rusije priđe i kaže kako očito demokracija ne funkcionira. Strukture koje drže društvo trenutno nas vode u vakuum koji bi gornji scenarij mogao pretvoriti u stvarnost. Sada smo fokusirani na Rusiju jer je trenutno laka meta, no vrlo brzo se može dogoditi da nam pažnju zaokupi nešto posve drugo. Puno je teže pogledati u sebe, društva kakva smo stvorili, nego kako ih možemo poboljšati. Često koristim Gramscija, no to ne znači da promoviram adaptaciju marksizma, socijalizma ili bilo čega takvog. Stvar je takva da Gramscijev pristup, po mojem mišljenju, ima zanimljiva razmišljanja o kojima trebamo raspraviti.

Što nam Gramsci poručuje kako živjeti u društvu manje zatrovanom dezinformacijama?

- Možemo napraviti nekoliko stvari kada su u pitanju dezinformacije. Prije svega, trebali bi se posvetiti uspostavi horizontalnih kanala komunikacije umjesto hijerarhijskih. EDMO (Europski opservatorij digitalnih medija) je dobar primjer. To je naime mreža akademika koji se bave dezinformacijama i zajednički rade na istom problemu. Pri tome, svaki od tih akademika ima svoja stajališta i različita razmišljanja o problemima s kojima se susreću. Usprkos tome traže se zajednička rješenja koja su relevantna na lokalnoj i međunarodnoj razini.

Sluša li itko takve skupove znanstvenika?

- Dodao bih da je jednako važno razumjeti koga uopće želimo da nas sasluša? Naravno da nam je namjera da nas slušaju ljudi koji odlučuju o politikama jer će oni odrediti kako će se ponašati platforme na internetu. Odredit će također i lokalne te europske normative i zakone. Dakle, to su nam bitni sugovornici. Naravno da želimo da nas slušaju i platforme. Vjerujem da smo uglavnom suglasni kada kažemo da su interesi internetskih platformi te interesi istraživača poprilično udaljeni. Dok se oni bave poslovnim modelom, mi pokušavamo razumjeti kako funkcionira društvo. Ta činjenica stvara tenzije ali je jako važno da komuniciramo, budemo iskreni jedni prema drugima i zajednički pokušamo riješiti probleme. Kao što sam rekao, to je postepen proces i trebat će vremena da svi sudionici uopće shvate o čemu se radi kada su u pitanju internet i dezinformacije.

Postoje li ikakva rješenja koja su nam lako dostupna, a mogla bi u relativno kratkom roku doprinijeti poboljšanju situacije na društvenim platformama?

- Obrazovanje i medijsku pismenost često uzimamo zdravo za gotovo i već ulaganje u ove kategorije pomoglo bi nam da se, kao društvo, drastično popravimo po pitanju distribucije dezinformacija i lažnih vijesti na internetu. Ako pogledamo Finsku, na primjer, oni već predškolsku djecu obrazuju kako prepoznati lažnu vijest. To sada izgleda kao da ih uče nekakvim tajnim mjerama ... No, ako djeci objasnimo osnove, na primjer, kako jesti zdravo - oni će imati puno bolju bazu znanja da mogu ocijeniti da li je određena vijest iz te domene točna ili nije. Na isti način ljude treba naučiti i što je to zdrava prehrana kada su u pitanju vijesti i mediji. Ne treba im govoriti što je laž, a što istina jer to izaziva negativnu reakciju, već treba ljude naučiti kritičkom razmišljanju. To je naravno veliki izazov, no već u okviru EDMO-a postoje organizacije koje rade na tome da donesu rješenja. Problem je što ne postoji jedno univerzalno rješenje. Svi pomalo rade ono što misle da je najbolje. Možemo reći da vlada određeni kaos jer se nalazimo na polju istraživanja koje je vrlo novo, kao i fenomen koji proučava. U svakom slučaju ćemo morati naučiti drugačije razmišljati o rastućem broju dezinformacija u medijima i na internetskim platformama. Za to će nam trebati neka buduća revolucija.

Nismo se oporavili od revolucija četrdesetih, a već zazivate novu ...

- Rekao bih da se upravo o tome radi. Tada je jedna politička klasa, u tom konkretnom slučaju avangarda, ponovila iste povijesne greške koje smo već nebrojeno puta vidjeli. Koji god "izam" upotrijebite, ukoliko ne promijenite način na koji gledate na odnose moći u društvu, samo ćete replicirati povijesni obrazac. No, sve su to samo ideje i perspektiva jednog čovjeka. Ako pogledamo kako se organizirao anarho-sindikalni pokret u vrijeme španjolskog građanskog rata to je dobar primjer horizontalnih mreža, no znamo kako je to završilo. Dakle, ukoliko se ne promijeni način razmišljanja o tome što je život i kakvo društvo želimo, imat ćemo društvo kakvo jest.