Jesu li „woke trendovi“ glavni uzrok krize mentalnog zdravlja mladih?
Mario Perković, koji se predstavlja kao „hrvatski politički i društveni aktivist“, na svojem Facebook profilu prikupio je više od 6.000 pratitelja objavama krajnje desnog političkog sadržaja. Tako u objavi (arhivirano ovdje, dostupno ovdje) od 26. lipnja dijeli reel saborske zastupnice stranke Možemo! Ivane Kekin, u kojemu ona ukazuje na alarmantno stanje zdravstvenog sustava i krizu mentalnog zdravlja mladih u Hrvatskoj. Perković optužuje Kekin da je ona sama, kao i ideologija njezine stranke, „dovela našu djecu u ovo psihičko rasulo“. Krizu mentalnog zdravlja djece i mladih pripisuje „agresivnim 'woke' trendovima sa Zapada“ i „brisanju bazične ideologije“ djece.
„Upravo njezina ideologija i njezina stranka stvaraju pacijente za njezinu vlastitu struku“, piše Perković, te nastavlja: „Pa pročitajte malo što kaže svjetska znanost, kad već ne želite slušati vlastiti narod! Jedan od najvećih svjetskih autoriteta, dr. Paul McHugh, dugogodišnji šef psihijatrije na prestižnoj američkoj bolnici Johns Hopkins, jasno je dokazao da forsiranje ovih modernih rodnih i društvenih eksperimenata kod mladih ne donosi nikakav 'progres', nego stvara tešku psihološku patnju i zbunjenost. Ozbiljna europska istraživanja, poput britanskog Cass izvješća, otvoreno govore o fenomenu 'društvene zaraze' preko interneta, gdje društvene mreže djeci doslovno ispiru mozak“.
Međutim, za tvrdnju da su tjeskoba, nesigurnost i kriza identiteta kod tinejdžera primarno uzrokovane „woke“ trendovima, brisanjem biologije i razaranjem tradicionalne obitelji, ne postoje dovoljno pouzdani dokazi.
Iako brojni kredibilni izvori govore o rastućoj krizi mentalnog zdravlja mladih i visokim stopama anksioznosti i depresije (vidi ovdje), opsežna znanstvena istraživanja vodećih zdravstvenih organizacija – poput Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) – pokazuju da su uzroci ovog problema znatno dublji. WHO kao značajne čimbenike rizika za mentalno zdravlje navodi utjecaj medija i rodnih normi, kvalitetu obiteljskog života i odnosa s vršnjacima, nasilje (osobito seksualno nasilje i vršnjačko zlostavljanje), grube odgojne postupke te ozbiljne socioekonomske probleme.
Svjetska federacija udruga za javno zdravstvo (WFPHA) kao čimbenike prepoznaje prekomjernu upotrebu društvenih mreža, traume i nepovoljna iskustva u djetinjstvu (poput zlostavljanja i zanemarivanja), ekonomske i društvene nejednakosti, klimatsku anksioznost i nedostupnost skrbi za mentalno zdravlje. Napominju i kako je pandemija bolesti COVID-19 dodatno pogoršala probleme mentalnog zdravlja mladih.
Brojni su dokazi da su stigma, diskriminacija i odbacivanje povezani s lošijim mentalnim zdravljem i povećanim rizikom od anksioznosti i drugih psihičkih problema. Teorija manjinskog stresa (Minority Stress Theory), jedan je od važnih znanstvenih teorijskih okvira koji objašnjava povećani rizik problema mentalnog zdravlja kod seksualnih i rodnih manjina izloženošću stigmi, diskriminaciji, odbacivanju i drugim društvenim stresorima, a ne samim identitetom. Prema modelu manjinskog stresa, osobe koje pripadaju seksualnim manjinama doživljavaju stresore koji proizlaze iz društvenih i međuljudskih predrasuda te stigmatizacije, a mogu dovesti do narušenog mentalnog zdravlja.
Američka akademija za pedijatriju (AAP) upozorava da stigmatizacija i neprihvaćanje djetetova rodnog identiteta mogu negativno utjecati na njegovo mentalno i socioemocionalno zdravlje te naglašava važnost podrške djetetu i obitelji, a većina relevantnih medicinskih i psiholoških institucija podržava takozvani rodno-afirmativni pristup, dok istraživanja pokazuju povezanost podržavajućeg okruženja s boljim ishodima mentalnog zdravlja i nižim stopama suicidalnog ponašanja. Naime, model rodne afirmacije (Gender Affirmative Model – GAM) definira rodno zdravlje kao mogućnost da dijete živi u rodu koji doživljava kao najautentičniji i/ili u kojem se osjeća najugodnije, kao i mogućnost da slobodno izražava svoj rod bez suočavanja s ograničavanjem, kritikom ili društvenim isključivanjem. Prema ovom modelu, uloga stručnjaka za mentalno zdravlje jest biti podrška djetetu u otkrivanju i življenju svoga autentičnog rodnog identiteta, uz odgovarajuću socijalnu podršku.
Podaci organizacije The Trevor Project, koja provodi istraživanja mentalnog zdravlja LGBTQ+ mladeži u SAD-u, dosljedno pokazuju da mladi koji žive u podržavajućem i prihvaćajućem okruženju imaju znatno niže stope suicidalnog ponašanja. U kanadskoj studiji iz 2012. godine, kod mladih sudionika koji su se identificirali kao transrodne osobe stopa pokušaja samoubojstva iznosila je četiri posto kod onih koji su imali snažnu roditeljsku podršku, dok je među onima čiji roditelji nisu pružali podršku dosezala čak 57 posto.
Također, u istraživanju iz 2016. godine utvrđeno je da su u zajednicama s visokom razinom društvene podrške trans osobama obitelji koje u početku nisu pružale podršku s vremenom postajale sve više podržavajuće, što je dovelo do znatnog poboljšanja ishoda mentalnog zdravlja njihove transrodne djece. Opsežni radovi koji se bave prevencijom suicida kod mladih ističu da su okruženja koja pružaju podršku i „sigurne prostore“, poput školskih udruga i podrške roditelja, ključni zaštitni faktori koji neutraliziraju rizik od samoozljeđivanja i suicida (vidi ovdje, ovdje i ovdje).
Navedeni izvori, dakle, poput stručnih udruga i znanstvenih članaka, potvrđuju da narušeno mentalno zdravlje mladih proizlazi iz niza međusobno povezanih čimbenika te da su stigma, diskriminacija, odbacivanje i nedostatak podrške okoline u kojoj odrastaju važni čimbenici rizika, osobito među LGBTQ+ mladima (detaljno objašnjenje možete vidjeti na ovoj poveznici).
Perković u svojem argumentu o uzrocima mentalne krize mladih spominje Paula McHugha, kojeg opisuje kao „jednog od najvećih svjetskih autoriteta“ koji je navodno dokazao da „forsiranje“ ovakvih „eksperimenata“ kod mladih stvara psihološku patnju i zbunjenost. Riječ je, međutim, o izrazito kontroverznom i osporavanom psihijatru čije tvrdnje su u suprotnosti sa zdravstvenim konsenzusom, s obzirom da njegovi stavovi nisu reprezentativni za stajališta vodećih američkih profesionalnih zdravstvenih organizacija o homoseksualnosti i rodnoj raznolikosti.
Naime, Paul McHugh profesor je psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Johns Hopkins te je dugi niz godina bio glavni psihijatar u bolnici Johns Hopkins. McHugh je zastupao stav da je transrodnost mentalna bolest koja se može liječiti te da je seksualna orijentacija djelomično stvar izbora.
McHughovi stavovi često nailaze na protivljenje kako u znanstvenim krugovima tako i među organizacijama za ljudska prava. Primjerice, 2016. godine bio je koautor izvješća pod naslovom „Seksualnost i rod“, u kojemu je otvorio prostor zaključku da su homoseksualni i transrodni identiteti sami po sebi povezani s mentalnim bolestima. Preko 600 stručnjaka za zdravlje LGBT+ osoba s raznih sveučilišta objavilo je otvoreno pismo u kojemu su osudili McHughove stavove o rodu te naveli da ovo izvješće „ne predstavlja prevladavajući stručni konsenzus o istraživanjima seksualne orijentacije, rodnog identiteta niti o preporučenoj kliničkoj skrbi“.
Također treba istaknuti da su McHughove poglede na seksualnost i rod osporavale i njegove kolege sa Sveučilišta Johns Hopkins. Prema njihovim riječima, McHugh u spomenutom izvješću tvrdi da prikazuje stanje znanosti u ovom području, ali ne predstavlja sveobuhvatan pregled dostupnih dokaza te nije objavljen u znanstvenom časopisu, gdje bi prije objave prošao strogu recenziju. Pišu i da nijedna vodeća američka profesionalna zdravstvena organizacija više ne smatra homoseksualnost bolešću, već „potvrđuju da su homoseksualnost i transrodnost u potpunosti spojive sa zdravljem i psihološkom dobrobiti“.
Zaklada Human Rights Campaign 2017. godine pokrenula je internetsku stranicu s ciljem, kako navode, „razotkrivanja pseudoznanosti Paula McHugha“. Objašnjavaju kako su njegovi radovi objavljivani u vjerskim časopisima i publikacijama političkih think tankova, a ne u vjerodostojnim znanstvenim časopisima, čime je, prema HRC-u, zaobišao neovisnu evaluaciju šire znanstvene zajednice.
Ukratko, brojni stručnjaci za zdravlje LGBT+ osoba i drugi znanstvenici više puta su osporili McHughove tvrdnje. Riječ je o psihijatru koji zanemaruje široki znanstveni konsenzus o nizu pitanja zbog čega se njegovi zaključci ne bi trebali predstavljati kao reprezentativni za suvremenu struku.
Ipak, u Perkovićevim objavama takvi se stavovi pojavljuju kao relevantan znanstveni autoritet, dok se istodobno složena znanstvena izvješća svode na simplificirane i senzacionalističke tvrdnje. Tako Perković britansko Cass izvješće prikazuje kao potvrdu teze o online „društvenoj zarazi“. Takvo je tumačenje, međutim, pojednostavljeno i ne odražava nijansiranije zaključke samog izvješća. Valja napomenuti i da su mnogi stručnjaci ukazali na problematične aspekte i metodološke manjkavosti ovog izvješća.
Cass izvješće (The Cass Review), objavljeno je u travnju 2024. godine pod vodstvom pedijatrice dr. Hilary Cass. NHS England (Nacionalna zdravstvena služba Engleske) naručio je ovaj pregled kako bi se izradile preporuke za unapređenje zdravstvenih usluga za osobe koje propituju svoj rodni identitet. Izvješće Cass Review navodi da su društvene mreže i internet snažan čimbenik u životima mladih. Dr. Cass je kasnije u javnim istupima (primjerice za BBC) istaknula da nerealne slike i rodni stereotipi na platformama poput Instagrama mogu zbuniti mlade. Autori izvješća su naglasili da se ne svrstavaju niti na jednu stranu u raspravi o „društvenoj zarazi“. U dokumentu stoji da su objašnjenja tipa „sve transrodne osobe su rođene takve“ ili „sve je to društvena zaraza“ previše pojednostavljena te da zanemaruju složenu kombinaciju psiholoških, bioloških i društvenih čimbenika kod svakog pojedinog djeteta. (vidi ovdje i ovdje).
Napomenimo da postoje brojne kritike ovog izvješća, koje spore njegovu objektivnost i znanstvenu utemeljenost. U izvješću je, primjerice, izražena zabrinutost zbog porasta broja mladih transrodnih osoba koje traže liječenje te se ustvrdilo da su dokazi koji podupiru rodno afirmirajuće medicinske intervencije „iznimno slabi”.
Iako su britanski mediji, političari i dio medicinske zajednice Cass Review predstavili kao primjer objektivnog istraživanja, kritičari smatraju da se njegove najspornije preporuke više temelje na pristranosti nego na dokazima. Ruth Pearce sa Sveučilišta u Glasgowu, navodi da su medicinski stručnjaci i akademici iz različitih područja oštro kritizirali metodologiju izvješća – moguću pristranost, dvostruke standarde u tumačenju podataka, nedostatnu znanstvenu rigoroznost ... Mnogi stručnjaci također su isticali da izvješće umanjuje dokumentirane koristi medicinske tranzicije u adolescenciji, dok veći naglasak stavlja na potencijalne rizike koji se temelje na slabijim dokazima. Takvu vrstu kritika, primjerice, uputili su i autori s Yale Law School. Kolegice s portala Libela objavile su iscrpan pregled manjkavosti Cass izvješća te su ga sagledale u kontekstu društvene i političke klime u Ujedinjenom Kraljevstvu u kojem su posljednjih godina sve izraženiji anti-trans stavovi i pritisci na prava trans osoba.
Zaključno, tvrdnja da su „woke“ trendovi, rodna ideologija ili društvene mreže glavni uzrok pogoršanja mentalnog zdravlja mladih, nema uporište u dostupnim znanstvenim dokazima. Iako su anksioznost, depresija i drugi problemi mentalnog zdravlja među mladima ozbiljan i rastući problem, relevantna istraživanja pokazuju da na njih utječe niz međusobno povezanih čimbenika – od obiteljskih odnosa, nasilja i stigmatizacije do društvenih i ekonomskih nejednakosti te dostupnosti zdravstvene skrbi. Jednako je problematično kao dokaz za suprotan zaključak predstavljati stavove kontroverznog i osporavanog psihijatra ili složeno izvješće poput Cass Reviewa. Paul McHugh doista jeste psihijatar, ali njegovi stavovi o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu nisu odraz znanstvenog konsenzusa, što su javno isticali brojni stručnjaci. Perković se poziva na stvaran element Cass Reviewa, ali ga pretvara u znatno širi i kategoričniji zaključak nego što ga samo izvješće dopušta, s obzirom da ni Cass Review ne potvrđuje tvrdnju da internet djeci „ispire mozak“ ili da je rodna disforija posljedica jednostavne „društvene zaraze“: autori izvješća izričito upozoravaju da takva pojednostavljena objašnjenja ne uzimaju u obzir složenu kombinaciju bioloških, psiholoških i društvenih čimbenika. Drugim riječima, stvarna kriza mentalnog zdravlja mladih ne može se svesti na populistički slogan. Pretvaranje složenog javnozdravstvenog problema u posljedicu jedne navodne „ideologije“ zanemaruje dobro dokumentirane čimbenike rizika poput stigme, odbacivanja, nasilja i nedostatka podrške. Upravo zato Perkovićevu tvrdnju da su za psihičke probleme mladih prvenstveno odgovorni „woke“ trendovi i rodna ideologija ocjenjujemo kao neutemeljenu.
