Informativna katolička agencija tvrdi da su četnici s partizanima počinili zločin u Zrinu, ministar Šušnjar govori o 213 ubijenih. Što kažu izvori?

Povodom 83. obljetnice partizanskog zauzimanja i raseljavanja Zrina, u nedjelju, 6. rujna, u ovom banijskom selu održana je komemoracija. Hodočašće i misno slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić uz pomoć biskupa Vlade Košića i Ivice Petanjka, a komemoraciji su osim potomaka zrinjskih prognanika nazočili i ministar gospodarstva Ante Šušnjar te predsjednik sisačko-moslavačkog ogranka Domovinskog pokreta, Damir Markuš.

Komemoraciju je na svojim internetskim stranicama popratila Informativna katolička agencija (IKA). Prema pisanju IKA-e, preživjeli Zrinjani i njihovi potomci svakoga se rujna „prisjećaju događaja iz rujna 1943., kada su partizani i četnici u genocidnom pohodu ubili gotovo trećinu Hrvata Zrina te spalili župnu crkvu Našašća Svetoga Križa i cijelo selo“ (arhivirano ovdje). Domovinski pokret je na stranačkoj Facebook stranici naveo da su Zrin „Titovi partizani u rujnu 1943. spalili do temelja i pobili više od 200 njegovih stanovnika, dok su oni preživjeli prognani, a imovina im je oteta“ (arhivirano ovdje).

Ministar Šušnjar je u svojoj objavi na Facebooku napisao kako je u Zrinu „u rujnu 1943. ubijeno 213 njegovih stanovnika, među njima i djece, mjesto je spaljeno i razoreno, a preživjeli Zrinjani protjerani su sa svojih ognjišta“, te dodao da je Zrinjanima „nakon rata oduzeta (...) imovina i zabranjen povratak“ (arhivirano ovdje). Identičnu je objavu ministar Šušnjar napisao i na društvenoj mreži X, gdje je do trenutka pisanja ovoga teksta bila pregledana oko 2.700 puta.

Dan partizanskog zauzimanja Zrina obilježava se od 1996. godine, a posljednjih godina na obljetnicama sudjeluju i neki istaknuti političari. Primjerice, komemoraciji 2025. godine prisustvovali su Ivan Penava i Damir Markuš iz Domovinskog pokreta, političarka i povjesničarka Vlatka Vukelić (danas također članica ove stranke) te predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva i bivši saborski zastupnik HDZ-a iz dijaspore, Anto Beljo. Obljetnice zauzimanja Zrina, dakle, sve češće figuriraju u nastupima i retorici jednoga dijela političkog spektra, zbog čega je potrebno provjeriti tvrdnje koje se tim povodom najčešće ponavljaju.

Zrin su 9. rujna 1943. godine napale i ubrzo potom osvojile jedinice 7. banijske divizije i Unske operativne grupe Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske (NOVH). Bitka je započela u predvečerje 9. rujna i trajala je nekoliko sati. Prema partizanskim izvorima u napadu na Zrin poginulo je 14 partizana, a još ih je 40 ranjeno (vidi „Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda”, tom V, knjiga 19; Vojnoistorijski institut; 1957.; str. 160-162). Nema nikakvih dostupnih dokaza da bi u bitci za Zrin sudjelovala ijedna četnička postrojba. Termin „četnici” se u publikacijama o Zrinu objavljenima nakon 1990. godine često koristi neprecizno, kao pejorativni naziv za partizanske jedinice pretežno sastavljene od lokalnog srpskog stanovništva. Štoviše, NOVH je u trenutku zauzimanja Zrina bila u otvorenom sukobu s četničkim pokretom na teritoriju Hrvatske. Iz tog razloga IKA-in navod o pohodu „partizana i četnika” na Zrin u rujnu 1943. godine možemo nedvosmisleno označiti kao netočan. 

Događaji koji su uslijedili nakon partizanskog zauzimanja Zrina predmet su mnogo većih kontroverzi. Jedno je od najosjetljivijih pitanja ono o broju civilnih žrtava 9. i 10. rujna 1943. godine, Prema izvještaju štaba Unske operativne grupe NOVH Zrin je branila posada od 150 ustaša, od čega ih je tijekom i nakon bitke poginulo 83 (vidi „Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda”, tom V, knjiga 19; Vojnoistorijski institut; 1957.; str. 160-162). S druge strane, spomen-ploča na obnovljenoj katoličkoj crkvi u Zrinu navodi imena 161 smrtno stradalog Zrinjanina 9. i 10. rujna 1943. godine, od čega 65 poimence, dok hrvatski povjesničar Vladimir Geiger piše o "stotinjak branitelja i stanovnika". 

Razlika između dvije navedene brojke poprilično je velika. Prema svemu sudeći, partizanski izvori nisu zasebno evidentirali civilne žrtve (poginule tijekom bitke ili ubijene nakon njenog svršetka), dok popis žrtava na zrinjskoj spomen-ploči ne čini nikakvu distinkciju između civilnih i vojnih žrtava. U svakom slučaju, broj smrtno stradalih stanovnika Zrina u rujnu 1943. godine bio je manji od 200, koliko ih se navodi u citiranoj objavi Domovinskog pokreta, odnosno 213, kako to tvrdi ministar Šušnjar.

Razlikovanje civilnih i vojnih žrtava u Zrinu predstavlja problem za povjesničare. U Zrinu između 1941. i 1943. godine uglavnom nisu bile stacionirane jedinice regularne Ustaške vojnice ili Domobranstva NDH, već je oružanu posadu naselja činila jedinica lokalnih dobrovoljaca – u literaturi ponekad nazivanih „divljim ustašama”. Brojno stanje naoružanih zrinjskih dobrovoljaca teško je odrediti. Ranije citirani izvještaj štaba Unske operativne grupe NOVH navodi snagu od 150 ljudi, no također spominje da je nakon bitke zarobljeno svega 25 pušaka (vidi „Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda”, tom V, knjiga 19; Vojnoistorijski institut; 1957.; str. 162). Petar Kleut, komandant Unske operativne grupe, u memoarskom je zapisu iz 1967. godine tu diskrepanciju objasnio time što je „neprijatelj većim dijelom uništio mitraljeze i puške svojih poginulih“. Osim toga, Kleut navodi i da je „približno polovina zrinjske posade” uspjela pobjeći u smjeru Kostajnice. (vidi „Sedma banijska divizija“; Vojnoizdavački zavod; 1967.; str. 502). Nekoliko mjeseci prije bitke, krajem ožujka 1943. godine, delegacija Zrinjana posjetila je predsjedništvo Vlade NDH u Zagrebu i ondje iznijela informaciju da zrinjska posada posjeduje 80 pušaka, od čega trećinu neispravnih (citirano u „Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida“; autor Damir Borovčak; Sisačka biskupija; 2013.; str. 105).

S obzirom na navedene izvore i na to da je prilikom osvajanja Zrina u rujnu 1943. poginulo 14 i ranjeno 40 partizanskih boraca, očito je da je u naselju morala postojati oružana posada. Na temelju dostupnih izvora možemo zaključiti da je pod oružjem istovremeno moglo biti nekoliko desetaka Zrinjana, ali nije moguće odrediti koliko je stanovnika Zrina ukupno prošlo kroz redove lokalne milicije između 1941. i 1943. godine, ili koliko ih je aktivno sudjelovalo u borbi protiv partizanskih snaga u rujnu 1943. godine.

Dodatnu je konfuziju uveo povjesničar Ante Milinović. Milinović je u svojem radu iz 2010. godine naveo imena 112 „zrinskih težaka iz civilne samozaštite“ ubijenih od strane partizana 9. i 10. rujna 1943. godine. Budući da Milinović za neke od navedenih pripadnika „civilne samozaštite“ naglašava da su poginuli u borbi protiv partizana, može se zaključiti da na njegovom popisu ubijenih stoji i određeni broj pripadnika zrinjske milicije. Primjerice, za poginulog Roka Remetu Milinović navodi da se „nije povlačio već je iz crkve branio odstupnicu ostalima“, a za Marka Babića-Juričinova da je „poginuo u obrani zrinske kule“ (citirano u „Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida“; autor Damir Borovčak; Sisačka biskupija; 2013.; str. 116-119). Milinović je u svome radu popisao 40 nedvojbenih civilnih žrtava iz rujna 1943. godine (žena, djece i staraca), a tome se broju zasigurno mora dodati i određeni – premda nepoznati – broj ubijenih muških civila i ratnih zarobljenika. No, može se zaključiti da je broj ubijenih zrinjskih civila morao biti manji od 161, koliko je žrtava navedeno na spomen-ploči postavljenoj 2019. godine, a čiji se popis imena u velikoj mjeri podudara s Milinovićevim.

Točno je da su partizani Zrin nakon zauzimanja planski uništili, a preostalo stanovništvo (uglavnom žene i djecu) protjerali na teritorij pod kontrolom vlasti NDH. Također je točno – kako su i napisali Domovinski pokret, Ante Šušnjar i IKA – da su poslijeratne komunističke vlasti Zrinjanima zabranile povratak u selo i trajno im oduzele imovinu. Odluku o konfiskaciji imovine donio je kotarski sud u Dvoru na Uni u veljači 1946. godine. Preživjele Zrinjane nakon toga se preselilo u Slavoniju, a u napušteni se Zrin doselilo nekoliko obitelji srpske narodnosti s Banije.

S druge strane, tek je djelomično točno da se o zauzimanju Zrina i progonu tamošnjeg stanovništva u socijalističkoj Jugoslaviji nije smjelo govoriti. Zapovijed o napadu na Zrin, u kojemu se partizanima naredilo da unište „sve objekte u Zrinu koji bi mogli služiti neprijatelju da se ponovo naseli“, kao i kasniji izvještaj o osvajanju i raseljavanju Zrina javno su objavljeni 1957. godine u V. tomu "Zbornika dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda" (str. 85 i 161). No svakako je točno da se u publikacijama izdanim prije 1990. godine razaranje Zrina i progon tamošnjeg stanovništva nije nazivalo ratnim zločinom.

U konačnici, partizansko zauzimanje Zrina valja staviti u povijesni kontekst. Partizansko se uništavanje Zrina na komemoracijama uglavnom predstavlja kao etnički motiviranu, čak genocidnu kampanju uperenu protiv lokalnog hrvatskog stanovništva. Ipak, sama činjenica da je Zrin bio jedno od vrlo rijetkih većinski hrvatskih sela na Baniji koje su partizani potpuno razorili i raselili njegovo stanovništvo upućuje na nešto drugačiji zaključak. Naime, Zrin je od osnivanja NDH u travnju 1941. godine predstavljao jedno od najjačih uporišta nove ustaške vlasti u toj etnički miješanoj regiji, a značajan broj njegovih stanovnika – organiziranih u lokalnu dobrovoljačku jedinicu (tzv. „divlje ustaše”) – sudjelovao je u nekoliko masovnih zločina nad banijskim Srbima. Jedan od najpoznatijih zločina u kojemu su sudjelovali zrinjski ustaše dogodio se u selu Šegestin. Ondje je, prema dostupnim izvorima, krajem siječnja 1942. godine ubijeno između 187 i 273 ljudi – dijelom stanovnika Šegestina, a dijelom izbjeglica iz drugih većinski srpskih sela (vidi „Banijski partizanski odredi 41-45” ; autor Ljuban Đurić; Vojnoizdavački i novinski centar; 1988.; str. 106). O pokolju u Šegestinu je 1980-ih godina pisao i hrvatski književnik Joža Horvat, koji se 1942. godine kao partizan borio na Baniji: „Ah, svetice draga, jesi li ikada čula za selo Šegestin? Bilo je to veliko i bogato srpsko selo na Baniji, a jednoga dana dođoše ustaše iz Zrinja, popališe selo i zapališe sve živo u njemu. Stotinu i osamdeset i sedam leševa (...) Kad god se sjetim Šegestina, u meni se javlja stid i neumoljiv osjećaj odgovornosti neiskupljenog duga” (Joža Horvat ; „Sveta Lucija”, u zbirci: „Zapisi”; Zora; 1951.).

Krajem ožujka 1943. godine delegacija Zrinjana podsjetila je predsjedništvo Vlade NDH da „od postanka Nezavisne Države Hrvatske mi se stalno borimo s oružjem u ruci protiv četnika i partizana“ (citirano u „Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida“; autor Damir Borovčak; Sisačka biskupija; 2013.; str. 105). Prema poslijeratnim svjedočanstvima, Zrin je bio specifičan po tome što u njemu do 1943. godine nije bilo niti jednog simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta (vidi „Sedma banijska divizija”;, autor Dragan Studen; str. 534), što je tvrdnja koju nisu pobijale ni publikacije objavljene nakon 1990. godine. Partizani su prije rujna 1943. godine nekoliko puta pokušali osvojiti Zrin, ali su svaki put bili odbijeni. Situacija se sredinom te godine konačno okrenula u partizansku korist: domobranske jedinice povukle su se iz tog dijela Banije, čime je Zrin de facto doveden u okruženje. Bez mogućnosti opskrbe i bez podrške regularne vojske NDH, Zrin je 9. rujna 1943. godine konačno pao u ruke Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, a njegovo je stanovništvo doživjelo tragediju.