Tvrdnja o netočnosti radiokarbonskog datiranja često se koristi kao argument protiv teorije evolucije

Društvenim mrežama širi se objava lišena konteksta kojom se dovodi u pitanje korisnost datiranja materijala ugljikovim izotopom uz navod kako je ova metoda „tek ubijenog tuljana proglasila starim 1.300 godina”. Korisnik Facebooka objavu je ovako komentirao.

„Karbonsko datiranje je metoda mjerenja starosti kojom se navodno dokazuje da je zemlja stara više milijardi godina.. toliko je precizno da je izmjerilo za svježe ubijenog tuljana da je star 1300 godina”.

Komentar je popraćen slikom tuljana i citatom „Antarctic Journal vol. 6, Sept-Oct. 1971,p.211” (arhivirano ovdje). Citirani tekst nalazimo na stranicama Instituta za geološke znanosti Amerike gdje je dostupno i digitalno izdanje Antarctic Journala iz rujna 1971. godine (dostupno ovdje) koji je od 1966. do 2005. godine izdavala Nacionalna zaklada za znanost SAD-a. Izvor citata pronalazimo u tekstu „Mumificirani tuljani južne Victorije”.

„Analizom radioaktivnog izotopa ugljena dobivenog iz uzorka mumificiranih tuljana u području južne Victorije dobiven je raspon od 615 do 4.600 godina starosti. Međutim, arktičke morske vode imaju bitno nižu aktivnost ugljikovog izotopa nego što je prihvaćeno svjetskim standardom. Dakle, datiranje radioaktivnim izotopom ugljena morskih organizama daje dob stariju od stvarne, no po nepoznatoj i, moguće, varijabilnoj vrijednosti. Stoga se dob mumificiranih tijela tuljana utvrđena ovom metodom ne može prihvatiti kao točna. Na primjer, starost tuljana iz jezera Bonney, za kojega znamo da ne može biti mrtav više od nekoliko tjedana, ovom je metodom proglašena starim 615 godina dok tek ubijeni tuljan na McMurdou rezultira star oko 1.300 godina”, navodi se u Antarctic Journalu iz rujna 1971. godine. 

Iz ovoga citata jasno je kako su znanstvenici te 1971. godine bili svjesni problema s datiranjem morskih organizama 14C metodom te nikada, u stvari, nisu ni tvrdili da je tek ubijeni tuljan star 1.300 godina.

Radiokarbonsko datiranje ili datiranje ugljikom-14 znanstvena je metoda kojom se može točno odrediti starost organskih materijala starih do, otprilike, 60.000 godina. Metodu je razvio Willard Libby kasnih 1940-ih na Sveučilištu u Chicagu, a tehnika se temelji na raspadu izotopa ugljika-14 za što je Libby 1960. godine dobio Nobelovu nagradu za kemiju. 

Na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu pri Odjelu za eksperimentalnu fiziku postoji Laboratorij za nisku radioaktivnost koji se, kao jedan od rijetkih u ovom dijelu Europe, još od 1969. godine bavi datiranjem organskih i anorganskih tvari metodom radioaktivnih izotopa ugljika. Voditeljica laboratorija, Jadranka Barešić, za Lupu je objasnila zbog čega uzorci iz mora daju prividno starije vrijednosti.

„Ovdje se zapravo radi o tzv. 14C marinskom rezervoar efektu (MRE). Do efekta rezervoara u moru dolazi zbog toga što duboki slojevi oceana godinama nisu u kontaktu s atmosferom. Iz tog razloga nema izmjene između ugljika otopljenog u moru s ugljikom iz atmosfere. Kako nema te razmjene, nema dotoka svježih količina 14C u duboke slojeve, a 14C koji je prisutan u dubokim slojevima se raspada i ukupna aktivnost u odnosu na atmosferu se smanjuje. U nekom trenutku u prošlosti i ti duboki slojevi su bili u kontaktu s atmosferom i tako dobili 14C iz atmosferskog CO2. Rezultat je niža koncentracija 14C u odnosu na koncentraciju u atmosferskom CO2”, pojašnjava Barešić. 

Naime, prilikom datiranja 14C metodom pretpostavlja se da početna 14C aktivnost uzorka iznosi 100 pMC (postotak modernog ugljika, definirano međunarodnim standardom) što kod uzoraka marinskog porijekla nije točno jer je početna aktivnost manja zbog opisanog djelomičnog raspada 14C u dubokim slojevima. 

„Ukoliko se datira uzorak marinskog porijekla, rezultat datiranja mora se korigirati na MRE. Bez korekcije, starost je prividno veća i netočna, jer smo upotrijebili 100 pMC kao početnu aktivnost, a stvarna početna aktivnost je manja. Rad koji spominjete datira iz 1971. godine kad vrijednosti MRE još nisu bile poznate, a prvi rad s prvom bazom podataka MRE efekta objavljen je 1986. godine. Od tada se baza podataka za svjetska mora stalno upotpunjuje što je jako bitno za što točnija datiranja uzoraka morskog porijekla jer MRE znatno varira od područja do područja. Dakle, prilikom datiranja uzorka marinskog porijekla, rezultat se korigira prema onoj MRE vrijednosti koja je najbliža lokalitetu nalazišta i tu vrijednost pronalazimo upravo u svjetskoj bazi podataka koju održava Queens University of Belfast. Nekim podacima u bazi je doprinio i naš laboratorij u suradnji s prof. Sanjom Faivre s PMF-a”, napominje Barešić. 

Tvrdnja je u hrvatsku sferu interneta stigla s engleskog govornog područja gdje se, posebice u kreacionizmu, vrlo često koristi kao argument protiv teorije evolucije (arhivirano ovdje, ovdje i ovdje) što se može iščitati i iz komentara u objavi na Facebooku. 

Ova metoda odgovorna je za brojna znanstvena otkrića u proučavanju Zemlje, Sunca, ljudskog zdravlja i klime, dok je u arheologiji pokrenula pravu revoluciju. Pomoću Libbyjeve metode znanstvenici su razotkrili misterij kalendara Maja, starosti Torinskog platna, kao i brojne druge enigme. Između ostalog, zahvaljujući Libbyjevoj metodi koju su u posljednjih 80 godina usavršavali nebrojeni znanstvenici, znamo i da smo, uporabom fosilnih goriva, odgovorni za globalno zatopljenje.