Provjerili smo, citat u kojem Ante Pavelić hvali Josipa Broza Tita povijesna je krivotvorina

„Nisam volio Tita, bili smo ratni neprijatelji. Ali da nije bilo Tita ne bi bilo ni Hrvatske, imali bi još 7 Bleiburga gorih od ovoga.“ – tako glasi navodni citat poglavnika NDH Ante Pavelića koji se povremeno pojavljuje na društvenim mrežama. Jedan korisnik društvene mreže X podijelio ga je nedavno, a u objavi je napisao i kako „ovo posebno boli ustaše, njihove potomke i nacionaliste jer nisu niti svjesni što bi im tek učinila Crvena armija da su pali u njihove ruke“ (arhivirano ovdje). 

Kao izvor citata u ovim objavama navodi se „Hrvatska revija, 1952. Argentina, urednik Vinko Nikolić“. Citat, obično predstavljen u formi snimke zaslona na kojoj je i Pavelićeva fotografija, ranije je podijeljen i u raznim grupama na društvenoj mreži Facebook (arhivirano ovdje, ovdje i ovdje). Podijelila ga je i stranica na Facebooku koja piše (arhivirano ovdje) da je „čak i Ante Pavelić poštovao i cijenio Josipa Broza Tita“ uz poziv pratiteljima da pročitaju „što je rekao o njemu u Hrvatskoj reviji 1952. godine…“. Može se naći i na istoj društvenoj mreži, uz tekst „BEZ TITA HRVATSKE NE BI BILO. Niti bez kralja Aleksandra. Bez ove dvojice i Bosna bi nestalo - se Srbijom bi se zvala“ (arhivirano ovdje). U nekima od ovih objava citat se koristi kao dokaz da Pavelić i Tito nikad nisu bili "istinski neprijatelji", nego konkurenti u "krvavoj trci" tko će više Srba uništiti te da je Tito nastavio Pavelićev "rad" - ubijanje Srba. 

Tekst snimke zaslona koja se dijeli u ovim objavama tvrdi da je utemeljitelj i vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić u Argentini 1952. godine dao intervju časopisu Hrvatska revija u kojemu je izrazio relativno pozitivno mišljenje o tadašnjem premijeru, a kasnije predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu. 

Međutim, taj citat nikad nije objavljen u Hrvatskoj reviji niti postoje dokazi da ga je Pavelić ikada izgovorio.

Naime, pregledom svih brojeva Hrvatske revije za 1951., 1952. i 1953. godinu koji se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu ustanovili smo da u tom razdoblju u ovom časopisu nije objavljen citat koji se spominje u objavama na društvenim mrežama. Štoviše, u tom razdoblju u Hrvatskoj reviji koja je izlazila u Argentini nema nijednog intervjua s Antom Pavelićem, a vrlo rijetko ga se i spominje. Također, ne postoji niti jedan drugi vjerodostojan izvor koji bi pokazao da je Pavelić eventualno u nekom drugom kontekstu izjavio riječi pohvale Titu.

Nadalje, teško je zamisliti i da bi Pavelić pristao dati intervju Hrvatskoj reviji, budući da je pisao za njezinog rivala, časopis Hrvatska, a da je Hrvatsku reviju osnovao pjesnik i ustaški časnik Vinko Nikolić upravo nakon razlaza s Pavelićem 1951. godine i da je držao određenu distancu od Pavelića (vidi ovdje i ovdje). 

Naime, vrijedi podsjetiti na kontekst koji će pojasniti boravak Ante Pavelića u Argentini te sadržaj i ideologiju Hrvatske revije. Prema Enciklopediji Britannici, Ante Pavelić bio je „hrvatski fašistički vođa i revolucionar koji je tijekom Drugoga svjetskog rata predvodio hrvatsku državu podređenu Njemačkoj i Italiji“.

„Nakon poraza njegovih njemačkih pokrovitelja u svibnju 1945. godine, Pavelić je napustio Hrvatsku i skrivao se u Austriji i Italiji, da bi 1948. godine naposljetku pobjegao u Argentinu. Preživio je pokušaj atentata 1957. godine, ali je ubrzo pobjegao u Paragvaj; kasnije se nastanio u Španjolskoj“, navodi Britannica.

Za ovu temu ključno je razumjeti razdoblje kasnih četrdesetih i ranih pedesetih godina prošlog stoljeća kada je Pavelić boravio u Argentini. U tu svrhu konzultirali smo knjigu autora Pina Adriana i Giorgija Cingolanija „Ante Pavelić and Ustasha Terrorism from Fascism to the Cold War“, u kojoj je jedno cijelo poglavlje posvećeno ustašama u Argentini (vidi ovdje i ovdje).

Prvi veći val hrvatskih izbjeglica i ratnih zločinaca stigao je u Argentinu u siječnju 1947. godine. Ustaše su mogle računati na potporu tadašnjega režima Juana Peróna u toj zemlji, što je pogodovao njihovu naseljavanju. Ova potpora podrazumijevala je i to da su neki bivši ustaški pomagači ušli i u državni aparat (vidi ovdje i ovdje). Pavelić u Buenos Aires stiže 6. studenoga 1948. godine. U ranom periodu boravka tvrdio je da se više neće baviti hrvatskom politikom. No nije prošlo dugo vremena prije nego što je ipak počeo držati govore i pisati članke u Hrvatskoj, novinama koje su izdavali ustaški emigranti, a osnovali i uređivali bivši visoki dužnosnici, uključujući Vjekoslava Vrančića, Franju Nevistića i Vinka Nikolića. Upravo je u tim novinama Pavelić 1949. godine najavio osnivanje Hrvatske državotvorne stranke, koja bi se borila „protiv jugoslavenskog kaosa, za slobodu i neovisnost Hrvatske“. U travnju 1951. proglasio je osnivanje hrvatske vlade u egzilu (vidi ovdje i ovdje). 

Hrvatsku reviju, časopis ključan za ovaj članak, pokrenuo je spomenuti Vinko Nikolić u Buenos Airesu 1951. godine, nakon razlaza s Pavelićem i odlaska iz lista Hrvatska, što ukazuje na rascjepe unutar ustaške zajednice. Primjerice, i nekadašnji ustaški pukovnik Eugen-Dido Kvaternik imao je razilaženja s Pavelićem, a svoja je stajališta iznosio upravo u Hrvatskoj reviji (vidi ovdje i ovdje). 

U akademskom članku Angelike Zanki s Instituta za slavistiku Poljske akademije znanosti koja se bavi istraživanjem hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u Južnoj Americi navodi se kako je časopis Hrvatska revija prvotno osnovan 1928. godine u Zagrebu, a djelovao je kao književni tromjesečnik Matice hrvatske i objavljivao tekstove autora vrlo različitih ideoloških profila, među kojima, primjerice, i tekstove Miroslava Krleže i Augusta Cesarca. 

„Tek se 1933. godine počelo naslućivati da postaje sklon političkoj desnici. Godine 1945. novi komunistički vlastodršci ukinuli su ga, a 1951. ponovno je pokrenut u Buenos Airesu, pod uredništvom Antuna Bonifačića i Vinka Nikolića. Godine 1955. Bonifačić je napustio časopis, dok ga je Nikolić vodio sve do 1997. godine, dok je 1966. časopis preseljen u Pariz, zatim u München, a potom u Barcelonu. Ovo lutanje savršeno ilustrira sudbinu hrvatskih emigranata. Godine 1991. časopis se vratio u Zagreb, (...) te danas ponovno izlazi pod okriljem Matice“, navodi se u tom radu.

Dvije najvažnije teme o kojima se raspravljalo u Hrvatskoj reviji u razdoblju od 1951. do 1966. godine odnosile su se na događaje na Bleiburgu 1945. te na nadbiskupa Alojzija Stepinca. Polemike o Bleiburgu, unutar kojih se obično baratalo s većim brojem žrtava nego u drugim procjenama, „bile su ključni dio gotovo svakoga broja Hrvatske revije i postale su temeljni ideologem hrvatskih emigranata u Argentini” (vidi ovdje). 

Zanki ideologiju ili „liniju“ Hrvatske revije opisuje kao refleksiju sustava vrijednosti koji su suradnici lista pokušavali razviti među hrvatskim političkim emigrantima u Argentini: „radikalni antikomunizam, kritika jugoslavenskog režima, izgradnja zajednice na snažnom uvjerenju o potrebi borbe protiv neprijatelja, kao i potreba za formiranjem stabilnih temelja na kojima bi se u budućnosti zasnivala neovisna hrvatska država“.

Zanki piše da je Hrvatska revija s vremenom znatno revidirala svoju ocjenu djelovanja NDH, djelomično se distancirala od nje te da su osim izričito afirmativnih stavova, postojala i umjereno kritička stajališta. 

Pregledom brojeva ovog časopisa iz godina 1951., 1952. i 1953., dostupnih u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, nismo, međutim, naišli na kritička stajališta o NDH, uz napomenu da je ipak riječ o ranoj fazi časopisa te da se on postupno ipak sve više distancirao. Časopis je ranih pedesetih, pak, bio izrazito konzistentan u držanju vrlo strogo definirane proustaške linije. Evo, primjerice, odlomka iz članka Vinka Nikolića iz 1953. godine, broj 1: „Svjedočimo, da je čin osnutka Nezavisne Države Hrvatske bila djelo cijelog hrvatskog naroda, koji se za državu borio stoljećima, i 10. travnja 1941. je ostvario i prihvatio svom puninom srca i razuma. Svjedočimo, da četiri godine herojske borbe, u kojoj su pali desetci tisuća idealnih i krasnih boraca, u kojoj je pala naša najbolja mladost, i tako stvorena velika općenarodna epopeja, za nas predstavljaju dokaz i jamstvo, kako je hrvatski narod spreman i na najveće žrtve za ostvarenje svojih vječnih ideala. Lovor 10. travnja 1941. isprepleten je trnjem 6. svibnja 1945. – nadnevkom velike hrvatske tragedije. Povijest će ovaj vijenac položiti pred Kip Domovine kao svjedočanstvo za skupoću hrvatske slobode.” 

Nikolić u članku u broju 1 iz godine 1952. Jugoslaviju naziva „tamnicom“, Josipa Broza Tita „neprijateljem hrvatskog naroda“, a NDH „ostvarenjem stoljetne hrvatske državotvorne borbe“ i „obranom hrvatskih života od pripremljenog četničkog pokolja“. Ni ostali članci objavljeni u navedenom razdoblju ne odstupaju od ove ideološke linije. Jasno je da bi u ovakvom kontekstu prikazivanje Josipa Broza Tita u pozitivnom svijetlu bila značajna aberacija. 

Zaključno, citat u kojemu Ante Pavelić pozitivno govori o Josipu Brozu Titu ne nalazi se na stranicama Hrvatske revije, što smo provjerili osobnim uvidom u sve brojeve časopisa od njegovog pokretanja u Buenos Airesu do, zaključno, 1953. godine. Također, citat nismo pronašli niti u jednom drugom kredibilnom izvoru, zbog čega se može zaključiti da je riječ o fabriciranom citatu koji se u javnom prostoru pojavljuje bez ikakvog utemeljenja u primarnim ili sekundarnim povijesnim izvorima te predstavlja primjer povijesne krivotvorine, dok je izvornost citata pripisana Hrvatskoj reviji u namjeri da se lažno stvori dojam autentičnosti.