Istražili smo odakle dolazi informacija da je prosječan IQ Nepalaca 43
Američka internetska stranica Wisevoter 30. studenog 2022. godine objavila je rang listu zemalja poredanih po prosječnom IQ-u stanovništva. Kako sami kažu ova stranica namijenjena je pružanju “građanima, biračima i izabranim dužnosnicima informacija, uvida i alata koji pojačavaju demokraciju u modernom dobu”. Internetska stranica Media Bias/Fact Check, koja analizira medijsku pristranost, klasificira je kao “upitan izvor” zbog nedostatka transparentnosti i lošeg izbora izvora.
Dijelovi rang liste zemalja prema prosječnom IQ-u, preuzeti s Wisevotera, prenosile su se diljem svijeta, među ostalim, u Times of India, Business Day, CEO World Magazine, Blogler, Data pandas i mnogi drugi.
U Hrvatskoj u srpnju 2023. godine ovaj sadržaj prenose teen385 (arhivirano ovdje) i Monitor (arhivirano ovdje), a više od godinu dana kasnije, u kolovozu ove godine, prenosi ga i Crodex (arhivirano ovdje). Sva tri ova članka koncipirana su kao lista “deset država svijeta s najnižim kvocijentom inteligencije”, a na popisu se Nepal nalazi na prvom mjestu.
Prema podacima koje prenose ovi mediji, prosječni IQ “najgluplje” nacije, Nepalaca, je 43. To bi značilo da prosječan stanovnik Nepala ima, kako bi se zastarjelim i nekorektnim izrazom reklo, “retardaciju”, a stručan termin je intelektualna subnormalnost ili invaliditet. Po standardnoj klasifikaciji mentalnih poremećaja koju koriste stručnjaci za mentalno zdravlje u Sjedinjenim Američkim Državama, DSM-IV i DSM-V, (dostupno ovdje i ovdje), svi IQ rezultati ispod 70 podrazumijevaju intelektualnu subnormalnost, s time da bi rezultat IQ-a od 43 označavao umjerenu intelektualnu subnormalnost, što pak u praksi znači da ta osoba nije u potpunosti u stanju živjeti samostalno, bez asistenta i potpore (dostupno ovdje).
Mnogi stručnjaci (dostupno ovdje, ovdje i ovdje) dovode u pitanje pouzdanost IQ testova, a posebice rangiranje stanovništva zemalja po prosječnom IQ-u. Neurobiolog Christian L. Ebbesen, koji je radio na Institutu za neuroznanost Sveučilišta u New Yorku, ovako sumira takve kritike: “IQ testovi loša su mjera kognitivnih sposobnosti, skloni su kulturološkim pristranostima u paradigmama testiranja i podložni sustavnim pristranostima u uzorkovanju stanovništva. Pristrane i netočne procjene prosječnog IQ-a neeuropskog stanovništva kroz povijest su bile – i još uvijek jesu – ključna komponenta znanstvenog rasizma unutar psihologije.”
Izvor na kojeg se poziva stranica Wisevoter za podatke o prosječnim IQ-ovima zemalja je studija „The Intelligence of Nations“ („Inteligencija nacija“), autora Richarda Lynna i Davida Beckera (dostupno ovdje). Pri navođenju izvora navodi se sljedeće: “Analiza rezultata testova inteligencije iz 113 zemalja. Podaci su prikupljeni iz niza izvora, uključujući objavljene studije, vladina izvješća i druge javno dostupne skupove podataka. Treba napomenuti da je studija bila predmet kritika zbog svoje metodologije, posebice oslanjanja na kulturološki pristrane testove inteligencije.”
Kako primjećuje Ebbesen, procjene Lynna i kolega sugeriraju da je većina stanovništva u nekim - redom nezapadnim - zemljama umjereno ili ozbiljno kognitivno oštećena.
“To je shvaćanje je nespojivo s psihološkom znanošću i nema sumnje da su te procjene pogrešne”, objašnjava Ebbesen.
Više autora nabraja ozbiljne metodološke probleme u radu o “nacionalnom IQ-u” Lynna i kolega, uključujući korištenje nereprezentativnih uzoraka, pristrano uključivanje i isključivanje podataka i pogrešne proračune (primjerice ovdje ili ovdje).
Podaci o IQ-u prikupljeni za Nepal izrazito su problematični i nereprezentativni. Ovako ih secira Ebbesen: "Procjena za Nepal (nacionalni IQ: 43,0) temelji se na uzorcima djece sa sela koja su imala manjak vitamina A, majki sa sela koje su sudjelovale u eksperimentalnim ispitivanjima hranjivih dodataka i uzgajivača riže i pšenice u ruralnim krajevima, ispitanih 1977.-1978.”
Čak i sami autori sporne studije, Lynn i Becker, priznaju da bi učestalost manjka vitamina A u jednome od uzoraka mogla uzrokovati rezultat koji ispada nižim od stvarnoga, te da su za Nepal koristili samo ruralne uzorke - dakle, ispitano je samo seosko stanovništvo – jer im nije bio dostupan nikakav urbani uzorak. Nadalje navode da rezultat ne mogu potvrditi jer podaci školskog uspjeha, kojega koriste za izradu procjene nacionalnog IQ-a, za Nepal nisu bili dostupni. Dakle, rezultat kojega pojedini mediji nekritički prenose je toliko upitan i problematičan da se i sami autori od njega djelomično ograđuju (vidi u Richard Lynn & David Becker, "The Intelligence of Nations", 2019, Ulster Institute for Social Research, London, str. 117)
Još je i problematičnije što je isti autor, Richard Lynn, s drugim koautorom, politologom Tatuom Vanhanenom, u prethodnim radovima koji su se bavile istom temom, poput „Intelligence: A unifying construct for the social sciences“ u prijevodu „Inteligencija: objedinjujući konstrukt za društvene znanosti“ (tekst dostupan ovdje), izdanoj 2012. godine, navodi da je “nacionalni IQ” Nepala značajno viši - 78! Ovaj rezultat temelji se na podacima koje su prikupili Norman Sundberg i Thomas Ballinger u radu izdanom 1968. godine za “Draw-a Person” test na uzorku od 807 nepalske djece starosti od četiri do 16 godina. Autori su skupljali i norme za američku djecu. U odnosu na američki uzorak, nepalska djeca postigla su prosječni IQ od 78. (izvor je opisan u: Lynn, R. and Vanhanen, T., "IQ and the Wealth of Nations. Human Evolution, Behavior, and Intelligence", 2002, Praeger, Westport).
U novijoj studiji, „The Intelligence of Nations“ iz 2019. godine, niti jednom riječju se ne referiraju na prijašnji rezultat za Nepal, ne koriste ga u izradi nove procjene, i ne objašnjavaju kako je moglo doći do tako goleme razlike u procjeni, koja sama po sebi dovodi u pitanje validnost čitavog koncepta rangiranja država prema IQ-u jer se postavlja pitanje ako postoje toliko radikalno drugačiji rezultati iz različitih istraživanja za istu državu, može li se takvim podacima uopće vjerovati.
Kao ilustraciju nereprezentativnih uzoraka i upitnih metoda koje koriste Lynn i suradnici, vrijedi primijetiti kako se procjena za Namibiju (nacionalni IQ: 66,2) temelji na jednom uzorku od 103 djece koja govore jezik herero - etnička manjina koja čini samo sedam posto stanovništva - u dobi od sedam do 12 godina, dok se procjena za Sveti Vincent i Grenadine (nacionalni IQ: 63,4) bazira na jednom uzorku od 174 ruralne djece u dobi od osam do jedanaest godina. Podaci koje koriste autori su, može se zaključiti, evidentno nereprezentativni i nepouzdani.
Za mnoge zemlje izvan Europe, procjene IQ-a temelje se na uzorcima slabo obrazovanih pojedinaca (uključujući djecu i izbjeglice), koji često žive ispod granice siromaštva. Ekstrapolacija procjena „nacionalnog IQ-a“ iz pristranih i nereprezentativnih uzoraka rezultira pristranim i netočnim podacima (dostupno ovdje).
U spomenutoj knjizi iz 2012. godine (Lynn, R. i Vanhanen T., „Intelligence: A unifying construct for the social sciences“), nijedna nacija nema procijenjeni prosječni IQ manji od 60 (najniži je onaj Malavija - 60.1, a slijede ga većinom neke afričke države), što pokazuje primjetan trend u Lynnovom radu da nezapadne zemlje sa svakom novom knjigom imaju sve niži procijenjeni prosječni IQ.
Članci objavljeni na Crodexu, Monitoru i teen385 navode da se nakon Nepala na listi “najglupljih zemalja” nalazi Liberija s kvocijentom od 45.07. Lynn i Becker u knjizi koja služi kao izvor za ove podatke, „The Intelligence of nations“, za Liberiju ne prilažu detaljno navedene izvore. Treća “najgluplja” zemlja je Sijera Leone, čiji prosječan IQ također iznosi 45.07. Lynn i Becker navode kako Sijera Leone nikada nije sudjelovala u studijama školskog uspjeha, tako da se ovi ekstremno niski kvocijenti inteligencije nisu mogli potvrditi. Oba rezultata korištena u procjenjivanju prosječnog IQ-a ove države proizašla su iz iste studije koja je bila vrlo stara i istraživala je pripadnike etničke manjine. Sami autori stoga upozoravaju kako “ove rezultate moramo promatrati s rezervom”.
Na četvrtom mjestu nalazi se Gvatemala s prosjekom od 47.72, a nakon nje Gambija s 52.68. Šesto mjesto zauzela je Nikaragva, čiji prosječni IQ iznosi 52.69. Odmah ispod nalaze se Gvineja s kvocijentom od 53.48 te Gana i Obala Bjelokosti s 58.16. Za Nikaragvu autori navode da rezultati preuzeti iz studije djece koja su bila izložena pesticidima i da je zato rezultat nizak, te da nisu bili dostupni podaci o školskom uspjehu koji bi validirali procijenjeni IQ. Top 10 “zatvara” Južni Sudan (nacionalni IQ: 59.62), za kojega autori navode da su svi uzorci bili oni djece izbjeglica, koja su možda imala deficit kognitivnog razvoja zbog proživljenih trauma i neadekvatne brige.
Kako bismo razumjeli odakle dolaze i kakvoj agendi služe radovi o prosječnim nacionalnim IQ-ovima, istražili smo pozadinu autora studija iz kojih potječu podaci koje prenose neki mediji i Crodex sa zakašnjenjem od gotovo čak dvije godine, dakle u trenutku kada su u Hrvatskoj sve brojniji strani radnici iz Nepala.
Richard Lynn (1930. – 2023.) bio je kontroverzni engleski psiholog i samozvani “znanstveni rasist” (dostupno ovdje i ovdje). Pisao je o “genetskom” odnosu između rase i inteligencije. Bio je glavni urednik rasističkog časopisa Mankind Quarterly, koji je zagovarao nadmoć bijele rase te profesor psihologije na Sveučilištu Ulster koje mu je sveučilište 2018.godine oduzelo tu titulu. Mnogi su znanstvenici kritizirali Lynnov rad zbog nedostatka znanstvene strogosti i rigoroznosti, pogrešnog predstavljanja podataka i promicanja rasističke političke agende.
Američki psiholog Leon Kamin ovako opisuje Lynnov rad: “Lynnovo iskrivljavanje i krivo predstavljanje podataka predstavljaju istinski otrovni rasizam, u kombinaciji sa skandaloznim nepoštivanjem znanstvene objektivnosti” (Kamin, Leon, "Behind the Bell Curve", Scientific American. str. 100).
Lynn je, primjerice, tvrdio da postoji potreba za pozitivnim eugeničkim programima koji bi plaćali "elitama" da imaju djecu i ograničili imigraciju na one koji se smatraju eugenički dostojnima. Također je bio predsjednik notorno rasističkog, nativističkog, eugenistički orijentiranog Pioneer Funda. Prije nego što je 2012. godine postao predsjednik, od njih je primio stotine tisuća dolara u donacijama. Ovu fondaciju londonske konzervativne novine Sunday Telegraph opisuju kao "neonacističku organizaciju blisko integriranu s krajnjom desnicom u američkoj politici".
Lynn je bio povezan i s mrežom akademika, kao i organizacija koje promiču znanstveni rasizam. Također je zagovarao marginalne pozicije u pogledu spolnih razlika u inteligenciji. Tvrdio je da visoka stopa plodnosti među pojedincima niskog IQ-a predstavlja veliku prijetnju zapadnoj civilizaciji. Kao “bijeli nacionalist” zaveden je od strane Southern Poverty Law Centera (SPLC) u njihovim dosjeima o ekstremizmu. Inače, radi se o američkoj neprofitnoj organizaciji za pravno zastupanje koja je specijalizirana za građanska prava i parnice od javnog interesa.
SPLC Lynna opisuje ovako: “Richard Lynn je 50 godina bio na čelu znanstvenog rasizma. Eugeničar bez pardona, Lynn koristi svoj autoritet profesora (emeritusa) psihologije na Sveučilištu Ulster kako bi pružao argumente za genetsku inferiornost ljudi koji nisu bijelci. Lynn vjeruje da se IQ testovi mogu koristiti za određivanje vrijednosti skupina ljudi, posebice rasnih skupina i nacija. Bogatstvo i moć nacija, prema Lynnu, pripisuje se njihovoj rasnoj inteligenciji i 'homogenosti' (ili 'čistoći'). On tvrdi da nacije s najvišim kvocijentom inteligencije moraju podčiniti ili eliminirati skupine s nižim kvocijentom inteligencije unutar svojih granica kako bi sačuvale svoju dominaciju.”
U prikazu knjige „A New Morality from Science: Beyondism“ Raymonda Cattella iz 1974. godine, Lynn piše: “nekompetentnim društvima mora se dopustiti da idu pred zid … (ovo) nije genocid, ubijanje stanovništva nesposobnih kultura. Ali moramo razmišljati realno u smislu 'postupnog ukidanja' takvih naroda. Ako svijet želi razviti bolje ljude, onda očito netko mora napraviti mjesta za njih, inače ćemo biti prenapučeni. Uostalom, devedeset osam posto vrsta poznatih zoolozima je izumrlo. Evolucijski napredak znači izumiranje manje sposobnih. Misliti drugačije čista je sentimentalnost.”
Lynn je davao i intervjue publikacijama kao što su otvoreno fašistički časopis Right NOW!. Također je favorizirao "shemu roditeljskog licenciranja" u kojoj bi "parovi morali zatražiti i dobiti dozvolu da imaju djecu". Vjerovao je i da postoji "dobar argument za oživljavanje sterilizacije mentalno retardiranih i kriminalaca", te je promovirao "hvale vrijedan plan" usmjeren na siromašne majke koje bi "zahtijevale sterilizaciju kao uvjet za primanje socijalne pomoći".
U članku iz 2002. godine (dostupno ovdje) Lynn je zaključio da je svijetla boja kože u Afroamerikanaca u pozitivnoj korelaciji s kvocijentom inteligencije. Njegovo je istraživanje kritizirao kasniji članak Marka E. Hilla, koji zaključuje da "...[Lynnova] dvovarijantna povezanost nestaje kada se uzmu u obzir okolišni čimbenici iz djetinjstva".
Lynn i Becker pišu o takozvanom “disgeničnom” učinku koji bi imigranti imali na “domaće” stanovništvo: “U zapadnoj Europi, Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi inteligencija će opadati kao rezultat disgenične imigracije koja se sastoji od kontinuiranog naseljavanja imigranata s nižom inteligencijom i većom plodnošću od stanovništva domaćina. Mjere osmišljene da to spriječe, poput izgradnje zida duž američko-meksičke granice ili pokušaja ograničavanja useljavanja u zapadnu Europu, bit će neučinkovite. Pad inteligencije smanjit će ekonomsku, tehnološku, znanstvenu i vojnu moć ovih zemalja.” (vidi u Richard Lynn & David Becker, "The Intelligence of Nations", 2019, Ulster Institute for Social Research, London, str. 334).
Disgenika se odnosi na svako smanjenje prevalencije osobina koje se smatraju ili društveno poželjnima ili općenito prilagodljivima okolini zbog selektivnog pritiska koji ne pogoduje njihovoj reprodukciji. Genetske studije nisu pokazale dokaze za disgenične učinke u ljudskoj populaciji. U recenziji Lynnove knjige o disgenici, znanstvenik John R. Wilmoth primjećuje: "Najzagonetniji aspekt Lynnove alarmantne pozicije je da se smanjenje prosječne inteligencije koje su eugeničari predviđali nije dogodilo.”
Lynna kritiziraju zbog nepouzdanih podataka i nereprezentativnih uzoraka. Tako su, primjerice, skupovi podataka koji sadrže surinamske, etiopske i meksičke IQ rezultate u jednom od radova Lynna i Vanhanena temeljeni na nereprezentativnim uzorcima djece koja su emigrirala iz svoje zemlje rođenja u Nizozemsku, Izrael i Argentinu. Podatak koji su koristili za procjenu IQ-a Ekvatorijalne Gvineje, na primjer, uzet je od skupine djece u domu za djecu s poteškoćama u razvoju u Španjolskoj. U recenziji knjige za Journal of Economic Literature, ekonomist Thomas Nechyba je napisao da su takvi “ sveobuhvatni zaključci temeljeni na relativno slabim statističkim dokazima i sumnjivim pretpostavkama.”
Ugledni britanski psiholog Ken Richardson u kritici ove knjige za Nature navodi kako su ispitne zadatke osmislili psiholozi iz srednje klase i da oni jednostavno oponašaju psiholingvističke strukture školovanja i zanimanja srednje klase.
“Od 185 zemalja u uzorku, 'izravni dokazi' o 'nacionalnom IQ-u' dostupni su samo za njih 81! Nacionalni IQ za 101 zemlju jednostavno se procjenjuje iz 'najprikladnijih susjednih zemalja', to jest, 'poznatih IQ-ova' njihovih 'rasnih skupina'. Ali, čak i za većinu drugih, teško da bi se ovi podaci mogli opisati kao 'izravni dokazi', kao što pokazuje čak i letimičan pogled na šarolike testove, datume, dobi, nereprezentativne uzorke, procjene i ispravke. Test 108 djece starosti od devet do 15 godina na Barbadosu, 50 djece od 13 do 16 godina u Kolumbiji, 104 osobe od pet do 17 godina u Ekvadoru, 129 djece od šest do 12 godina u Egiptu, 48 osoba od deset do 14 godina u Ekvatorijalnoj Gvineji, i tako dalje, sve se uzima kao mjera 'nacionalnog IQ-a'”, pojašnjava Richardson.
Znanstvenica Astrid Oline Ervik na knjigu se osvrće ovim riječima: “Dizajni IQ testova znatno se razlikuju i rezultiraju velikim razlikama u rezultatima testova za istu zemlju. Također, veličine uzorka uvelike variraju među studijama, u rasponu od nekoliko tisuća do ispod stotinu ispitanika. Tamo gdje je za neku zemlju dostupno više od jednog testa, autori jednostavno izračunavaju prosječne rezultate testova. Umjesto toga, trebali su uspostaviti neke transparentne kriterije za procjenu pouzdanosti različitih testova na temelju odabira i veličine uzorka, ispitnog okruženja i valjanosti različitih dizajna testova. Nadalje, trebali bi kontrolirati različite sastav ispitanika u smislu obrazovanja i socioekonomskog statusa. Još jedan problem je da su se studije provodile u vrlo različitim vremenskim periodima…”
Thomas E. Dickins s britanskog sveučilišta Middlesex i drugi autori kritiziraju Lynnov rad jer su primarni podaci na kojima temelji svoje procjene “krajnje neadekvatni - uzorkovanje je u najboljem slučaju šturo, a u najgorem slučaju apsurdno nedostatno”.
“Niti u jednom slučaju ne čini se da su podaci izvedeni iz uzoraka koji se mogu smatrati reprezentativnima”, primjećuje se.
Američki psiholog Richard Nisbett sa Sveučilišta Michigan u razgovoru za Lupu objašnjava kako Lynnove procjene kvocijenta inteligencije imaju malo sličnosti s onim što bi se očekivalo od drugih testova koji bi se mogli koristiti.
„Lynnove procjene potječu iz navodno 'nekulturnog' IQ testa, koji zapravo najviše od svega mjeri koliko je pojedinac bio izložen zapadnom obrazovanju i kulturi”, kaže nam Nisbett.
O ovoj temi smo razgovarali i s Denisom Bratkom, redovitim profesorom na Odsjeku za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji nam kaže kako Lynn koristi IQ testove validirane u zapadnim kulturama i da matematički nije korektno reći da je cijela populacija prema zapadnjačkim standardima, na zapadnjačkim testovima, “retardirana”, jer “to sigurno ne može biti”. Također napominje kako se u Lynnov znanstveni rad miješa i politička agenda i ideologija.
„Logično je da će ruralne populacije iz manje ekonomski razvijenih zemalja postići lošije rezultate, no te razlike ne mogu se objašnjavati biološkim razlikama između populacija. Iz podataka o korelaciji između bruto nacionalnog dohotka i prosječne inteligencije ne može se povući uzročno-posljedična veza, kako to čini Lynn. Do većeg GDP-a dolazi zbog veće industrijalizacije i većeg ekonomskog razvoja zemlje, a to je, naravno, vezano i s boljim školskim sustavom i, na kraju, s većim rezultatima na kognitivnim testovima. Niži rezultati na tim testovima nisu biološki zadani“, objašnjava nam redoviti profesor na Odsjeku za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta te napominje kako je bitno naglasiti da su razlike među ljudima unutar jedne populacije uvijek puno veće od razlika između različitih populacija.
Lynnov rad, prema Bratku, “pleše po rubu znanstvene metodologije”, jer njegove procjene IQ-a nisu bazirane na jednom istraživanju napravljenom u kontroliranim uvjetima, gdje bi se testirale neke hipoteze.
„Umjesto toga, Lynn koristi kompilaciju podataka koji su skupljeni u druge svrhe. Za jednu zemlju, podaci koji se koriste za procjenu dobiveni su, recimo, pedesetih godina dvadesetog stoljeća, u drugoj pak zemlji oni iz 2000 godine. Koristi različite testove primijenjene u različitim vremenima i sve to pokušava pretvoriti u metriku podobnu za usporedbu. Porast prosječnog IQ-a kroz vrijeme - takozvani Flynnov efekt - korigira 'od oka'. Također koristi uzorke koji su različite veličine, i sve u svemu, nereprezentativni. Tko god mu je bilo kakve podatke poslao, što mu je dopalo pod ruku, on je to samo uzimao, pa tako temelji, primjerice, procjenu prosječnog IQ-a Nepalaca na uzorcima ruralne djece s manjom vitamina A”, zaključuje Bratko.
Članci poput Crodexovog, koji nekritički prenose Lynnove podatke s Wisevotera, i to baš u kolovozu 2024. godine, iako su oni tamo dostupni od kraja 2022. godine, mogu doprinijeti širenju netrpeljivosti i daljnjoj dehumanizaciji stranih radnika, konkretno Nepalaca koji su trenutno jedni od najbrojnijih stranih radnika u Hrvatskoj.
Da zaključimo, izvor podataka o prosječnim “nacionalnim” IQ-ovima koje su prenijeli brojni mediji je rad izrazito kontroverznog znanstvenika koji je za svoje procjene koristio problematičnu metodologiju, nereprezentativne uzorke i skupove podataka s ogromnim varijacijama za pojedine zemlju, i k tome dokazano imao krajnje rasističku političku agendu. Svaku liste “najpametnijih” i “najglupljih” zemalja treba uzeti s velikom skepsom.
