Kako lažne vijesti i govor mržnje utječu na polarizaciju društva?
Kako faktori poput kampanja lažnih vijesti i govora mržnje utječu na polarizaciju društva? Na ovo pitanje pokušali su odgovoriti trojica stručnjaka na području informacijskih sustava i utjecaja digitalnih medija na društvo, Pramukh Nanjundaswamy Vasist, Debashis Chatterjee i Satish Krishnani, u studiji objavljenoj 2023. godine. U ovom tekstu donosimo dijelove ovog znanstvenog članka, kao i pregled srodne stručne literature koja se bavila istom temom.
Online prostori našeg „digitalnog doba“ nude nebrojene mogućnosti za razmjenu ideja i informacija, ali imaju i svoju mračnu stranu. Stručna literatura već dugo upozorava (vidi ovdje) na digitalne prostore kao plodno tlo za širenje dezinformacija. Digitalne tehnologije na brojne su načine uključene u „omogućavanje, održavanje ili pogoršanje društvene nepravde“ diljem svijeta. Društvene mreže istovremeno imaju izniman potencijal za stvaranje dijaloga o društvenoj pravdi i izgradnju društvenih pokreta, kao i za širenje mržnje, rasizma i netolerancije te diskriminatorne retorike prema određenim skupinama. Dezinformacije i teorije zavjere koje se šire u takvim digitalnim prostorima dovode do gubitka povjerenja u društvene institucije. Za one koji u fizičkom svijetu ne bi mogli pronaći istomišljenike niti s njima komunicirati, sada je to moguće u mračnom digitalnom prostoru, što dodatno učvršćuje njihova štetna uvjerenja i omogućuje njihovo širenje na različitim platformama.
Neredi u zgradi američkog Kapitola 6. siječnja 2021. godine predstavljaju upozorenje o učinku online dezinformacija i teorija zavjere na „stvaran svijet“: dezinformacije su, u ovom slučaju, direktno rezultirale političkim nasiljem. Stručnjakinja za analizu javnih politika Naja Bentzen piše da su se razorne teorije zavjere premjestile s margina društva u središte političke rasprave, normalizirajući ekstremističku retoriku.
„Predsjednički izbori u SAD-u i njihove posljedice pokazali su da su domaće dezinformacije postale vidljivija i neposrednija prijetnja od onih koje dolaze iz trećih zemalja. Granice između domaćih i stranih pokušaja podrivanja demokracije sve su manje jasne i sve se više brišu“, navodi se u toj analizi.
Stručnjaci poput Kaija Riemera i Sandre Peter s University of Sydney Business School, društvene mreže opisuju kao „suvremene agore - prostore u kojima se odvija javni diskurs“. Pitanje je, međutim, možemo li govoriti o stvarnoj slobodnoj razmjeni ideja i slobodi govora na društvenim mrežama, s obzirom na ulogu algoritama koji „organiziraju govor na društvenim mrežama s ciljem povećanja angažmana korisnika i isplativosti kroz ciljano oglašavanje“. Algoritmi određuju tko će biti primatelj ili publika nekog „govora“ ili sadržaja.
Uloga društvenih mreža u širenju dezinformacija široko je prepoznata u literaturi. Informatički stručnjak Kai Shu, primjerice, piše da je upotreba društvenih mreža ubrzala komunikaciju i razmjenu informacija te da „niska prepreka za pristup društvenim mrežama omogućuje većem broju korisnika da sudjeluju i ostanu angažirani dulje, dok istovremeno potiče pojedince sa skrivenim namjerama da koriste dezinformacije kako bi manipulirali informacijama i utjecali na mišljenja”.
Kako se u ovaj kompleksan informacijski krajolik uklapa polarizacija?
Polarizacija je iznimno složen društveni fenomen koji podrazumijeva fragmentaciju ili „rascjepkanost“ društva u oprečne frakcije s izrazito suprotstavljenim vrijednostima i identitetima, što otežava suradnju i težnju ka općem dobru; dakle, stvara se sve veći jaz u stavovima o različitim političkim pitanjima između društvenih skupina.
Istraživanje koje su vodili autori Pramukh Nanjundaswamy Vasist, Debashis Chatterjee i Satish Krishnan, pod nazivom „Polarizirajući utjecaj političkih dezinformacija i govora mržnje: Konfigurativna naracija kroz različite zemlje“, analiziralo je utjecaj različitih kampanja dezinformacija i govora mržnje na stupanj polarizacije društava u 177 zemalja kroz usporednu analizu.
„Iako se određeni stupanj polarizacije opaža u većini pluralističkih demokracija i može potaknuti politički angažman, visok stupanj polarizacije može dovesti do otuđenja među društvenim skupinama i ometati demokratski dijalog“, objašnjavaju autori.
Polarizacija je, primjerice, otežala odgovor javnog zdravstva u zemljama u kojima su dezinformacije u vezi s pandemijom koronavirusa bile široko rasprostranjene (vidi ovdje). Istraživanja sugeriraju da je širenje dezinformacija i lažnih vijesti na internetu rezultiralo ideološki polariziranim društvima (vidi ovdje).
Vasist i ostali autori spominju i takozvani „internetski informacijski rat putem dezinformacija”, u kojemu mogu sudjelovati različiti akteri. U dezinformacijskim kampanjama u autoritarnim režimima glavni akteri obično su vladina ministarstva, dok su u demokratskim državama to najčešće političke stranke.
„Dok kampanje dezinformacija u autoritarnim državama djeluju paralelno s nastojanjima da se osigura kibersigurnosna infrastruktura i sadržaj te vrši pritisak na regulaciju internetskog prostora, u demokratskim državama fokus je primarno na targetiranju domaće publike tijekom izbora ili važnih političkih događaja”, pojašnjavaju.
Strane vlade mogu koristiti „prikriveno psihološko ratovanje“ na društvenim mrežama kako bi utjecale na stavove korisnika o određenim političarima ili politikama (vidi ovdje). Na primjer, Rusija je optužena za vođenje propagandne kampanje uoči predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. godine, a navodi se i da su iranski državni akteri vodili kampanju dezinformacija na društvenim mrežama s ciljem sijanja razdora unutar SAD-a.
Vasist i ostali autori u istraživanju utjecaja faktora poput dezinformacija na polarizaciju koriste arhivsku bazu podataka Varieties of Democracy (V-Dem), a rezultati njihove primarne analize otkrivaju šest različitih kombinacija dezinformacija, govora mržnje, internetske cenzure i nadzora društvenih mreža koje su povezane s visokim i niskim stupnjevima polarizacije.
Analiza povezana s visokim stupnjem polarizacije pokazuje da dezinformacije koje šire država i političke stranke imaju izraženiju ulogu od stranih dezinformacija. To govori u prilog tvrdnjama da domaće dezinformacije predstavljaju veću prijetnju od onih koje dolaze od stranih protivnika, iako se ne može isključiti mogućnost zamućivanja granica između tih dvaju varijanti dezinformacija, pri čemu strani akteri koriste domaće posrednike za provođenje dezinformacijskih operacija (vidi ovdje).
Također, rezultati analize upućuju na to da nadzor društvenih mreža i internetska cenzura imaju ulogu u ograničavanju, odnosno u kontroli polarizacije, ali i da nadzor i cenzura u nekim slučajevima mogu dodatno pojačati ulogu govora mržnje u fragmentiranju društava. To je u skladu s literaturom koja ističe da se cenzura može koristiti za potiskivanje neslaganja te da se zakoni protiv govora mržnje mogu zloupotrijebiti za ušutkivanje političkih stavova koji nisu poželjni vlastima (vidi ovdje). U tom smislu autori tvrde da pojačavanje retorike mržnje neke političke frakcije, uslijed potiskivanja drugih stavova putem cenzure, može dodatno potaknuti polarizaciju.
Zaključno, iako je značaj propagande u poticanju društvene polarizacije obilno dokumentiran u stručnoj literaturi (vidi ovdje), utjecaj različitih oblika dezinformacija rijetko se analizira. U tom kontekstu, studija Vasista i ostalih autora naglašava presudnu ulogu dezinformacija i govora mržnje u polarizaciji društava. Djelomično protivno raširenom vjerovanju da internetska cenzura i nadzor društvenih mreža guše temeljne slobode, ovo istraživanje naglašava njihovu ulogu u „zadržavanju polarizacije pod kontrolom unatoč širenju dezinformacija od strane različitih aktera, ali istovremeno ukazuje da te mjere nadzora i cenzure, u kombinaciji s govorom mržnje, mogu i potaknuti društvenu polarizaciju“. Nalazi, dakle, sugeriraju da su cenzura interneta i nadzor društvenih mreža možda "nužno zlo" u borbi protiv prijetnje koju predstavlja dezinformacija te u kontroli polarizacije, no riječ je o „dvosjeklom maču“, budući da oni mogu i pridonijeti okruženju govora mržnje koji dodatno potiče polarizaciju.
