Je li homoseksualnost neprirodna i „pomodni“ trend kako tvrdi Ivica Šola?
U Slobodnoj Dalmaciji 9. veljače objavljen je članak pod naslovom „Bože, što sam ti skrivio, zašto si me stvorio kao bijelca, heteroseksualca, i još sam k tome i katolik?“ koji potpisuje Ivica Šola, kolumnist i teolog (spremljeno ovdje, članak je na portalu Slobodne Dalmacije "otključan" samo za pretplatnike, a objavljen je i u tiskanom izdanju).
U članku Šola iznosi podatke Državnog ureda za statistiku Ujedinjenog Kraljevstva prema kojima se 2023.godine 3,8 posto tamošnje populacije u dobi od 16 i više godina identificiralo kao lezbijka, gay ili biseksualna osoba (LGB), što je porast u odnosu na 2018. godinu, kada se 2,2 posto populacije tako identificiralo. Mlađi ljudi su se u znatno većoj mjeri nego stariji identificirali kao LGB 10,4 posto osoba dobi između 16 i 24 godine identificiralo se kao LGB, u usporedbi sa samo 0,9 posto onih starijih od 65 godina.
Citirani podaci su točni, međutim Šola ih koristi kako bi iznio neutemeljenu tvrdnju o tome da „homoseksualnost nije genetska, već je rezultat raznih uvjetovanosti i okolnosti“. S obzirom da “kvota” ili stopa homoseksualnosti raste kroz vrijeme i nije ista u svakoj dobnoj skupini, Šola zaključuje kako homoseksualnost nije urođena, nije prirodno stanje, niti genetska/prirodna činjenica.
„Da je homoseksualnost genetska/prirodna činjenica, imali bismo istu kvotu homoseksualaca tijekom vremena. Umjesto toga otkrivamo da je u samo 5 godina broj mladih homoseksualaca porastao za 6 postotnih bodova. Kad bi homoseksualnost bila prirodno stanje jer je urođena, trebali bismo pronaći isti postotak homoseksualnih ljudi u svakoj dobnoj skupini. Ali nije tako“, piše Šola te ovo variranje postotka homoseksualnog identiteta među različitim dobnim skupinama objašnjava tezom da je homoseksualnost postala trend, nešto “pomodno” i “cool”.
Nadalje, Šola piše o onome što on naziva “rodnim ludilom”, “wokizmom”, “diskriminacijom bijelaca” i političkoj korektnosti, no mi ćemo se u ovom tekstu fokusirati na njegovu neutemeljenu tvrdnju da je homoseksualnost trend.
U različitim kulturama, između dva i deset posto ljudi navodi da su imali istospolne odnose. Mnogi i dalje smatraju homoseksualno ponašanje “anomalnim izborom”. Međutim, kako su biolozi dokumentirali, homoseksualno ponašanje prisutno je u više od 450 životinjskih vrsta, što upućuje na to da ono nije neprirodno, niti izbor.
U izdanju prestižnog znanstvenog časopisa Science 2019. godine objavljeno je najveće dosadašnje istraživanje o genima povezanim s homoseksualnim ponašanjem. Genetičar Andrea Ganna s Broad Instituta pri američkim sveučilištima MIT i Harvard, zajedno s brojnim kolegama, vodio je istraživanje u kojemu je analizirana DNK gotovo pola milijuna ljudi iz SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Švedske. Njihov zaključak je da je genetska osnova seksualnosti izuzetno složena te da ne postoji samo jedan "gay gen". Seksualnost je rezultat brojnih genskih lokusa s manjim efektima, raspršenih po genomu, kao i drugih faktora, te se ne može svesti isključivo na biologiju, psihologiju ili životna iskustva - ovisi o kombinaciji svih ovih faktora. Geni objašnjavaju između osam i 25 posto homoseksualnog ponašanja, koje, dakle, proizlazi iz kombinacija stotina, možda i tisuća gena, te njihovih interakcija s okolinom (vidi ovdje i ovdje).
Kako zaključuje Bill Sullivan, profesor farmakologije i toksikologije s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Indiana - iako ne postoji jedan "gay gen", postoje nepobitni dokazi o biološkoj osnovi seksualne orijentacije, koja se oblikuje u mozgu prije rođenja kroz kombinaciju genetike i prenatalnih uvjeta – koji nikako ne mogu biti smatrani “izborom”. Sullivan navodi i ranija istraživanja koja također sugeriraju da homoseksualnost ima biološku osnovu: primjerice, takozvane studije asocijacije na razini cijelog genoma identificirale su gen SLITRK6, koji je aktivan u dijelu mozga zvanom diencefalon, čija se veličina razlikuje kod homoseksualnih i heteroseksualnih osoba.
„Genetske studije provedene na miševima otkrile su još neke gene koji bi mogli utjecati na seksualne preferencije. Studija iz 2010. godine povezala je seksualnu preferenciju s genom zvanim fucose mutarotase. Kada je taj gen bio isključen kod ženki miševa, privlačili su ih mirisi ženki i preferirale su parenje s drugim ženkama umjesto s mužjacima. Druge studije pokazale su da poremećaj gena TRPC2 može uzrokovati da se ženke miševa ponašaju poput mužjaka. Mužjaci bez ovog gena prestaju pokazivati agresivnost prema drugim mužjacima i iniciraju seksualna ponašanja prema oba spola”, navodi profesor farmakologije i toksikologije s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Indiana.
Sullivan objašnjava i kako „muškarci s genetskim stanjem zvanim sindrom neosjetljivosti na androgene mogu razviti ženske genitalije i odrastati kao djevojčice, iako su genetski muškarci (s X i Y kromosomom), a pritom ih privlače muškarci“. To, dodaje, sugerira da je testosteron potreban za "maskulinizaciju" prenatalnog mozga – ako do toga ne dođe, dijete će odrasti s privlačnošću prema muškarcima.
„Slično tome, djevojčice s genetskim stanjem zvanim kongenitalna adrenalna hiperplazija u maternici su izložene visokim razinama muških hormona poput testosterona, što može maskulinizirati njihov mozak i povećati vjerojatnost za lezbijsku orijentaciju. Također je moguće da hormonalne promjene tijekom trudnoće utječu na razvoj mozga fetusa. Kod štakora, manipulacija hormonima tijekom trudnoće dovodi do potomaka koji pokazuju homoseksualno ponašanje”, objašnjava Sullivan.
Iz svega ovoga, jasno je da homoseksualnost ima, barem djelomičnu, biološku osnovu.
No, kako objasniti činjenicu da je udio mladih koji se identificiraju kao LGBT mnogo veći nego starijih, te da broj ljudi koji se tako identificiraju raste kroz vrijeme?
Sam Ivica Šola u svom tekstu nakratko razmatra mogućnost da je postotak homoseksualnog identiteta među mladima veći jer se njima lakše “autati” nego starijima koji su živjeli u konzervativnijem vremenu i okruženju gdje se homoseksualnost stigmatizirala. Šola međutim olako odbacuje ovaj argument i to samo zato što je britansko istraživanje na koje se referira bilo anonimno.
Ovaj argument, međutim, zaslužuje dublje razmatranje. Činjenica je da je kroz heteronormativnost (vidi ovdje) homoseksualnost bivala potiskivana, stigmatizirana, čak i kažnjavana. Starije generacije, kako u Velikoj Britaniji, tako i u Hrvatskoj, odrastale su u društvima koja su bila znatno više heteronormativna i homofobna nego što je to sadašnje, što objašnjava da je njihova stopa identifikacije kao LGBT osoba mnogo niža. Dakle, nije riječ da je stopa takve identifikacije kod mladih viša jer je to „u trendu“, kako sugerira Šola, nego je vjerojatnije da je ta stopa kod starijih niža jer su odrastali u mnogo homofobnijem društvu, čije su norme internalizirali. Erving Goffman (1922. – 1982.), poznati kanadsko-američki sociolog sa sveučilišta Berkley i nekadašnji predsjednik Američkog sociološkog udruženja, objašnjava da ljudi koji su stigmatizirani često skrivaju svoje identitete ili se prilagođavaju normama kako bi izbjegli diskriminaciju, čak i kad im je omogućena anonimnost.
Kako piše Brandon Scott Hodges, magistar iz biomedicinskih znanosti, s fokusom na neurobihevioralne znanosti, “porast broja LGBTQI+ osoba rezultat je rada LGBTQI+ organizacija, sve većeg prikazivanja LGBTQI+ kulture u medijima, napretka znanosti u razumijevanju seksualnosti, obrazovanja ljudi (posebno djece) o LGBTQI+ odnosima te promicanja raznolikosti i prihvaćanja u društvu. Ukratko, porast broja LGBTQI+ osoba ne znači nužno da ih sada ima više nego prije, već da se sve veći broj ljudi osjeća sigurnije deklarirati svoju seksualnu orijentaciju (izaći iz ormara) zbog pozitivnih promjena u zakonima i stavovima javnosti o LGBTQI+ zajednici.”
Publikacija projekta SAFER, nastalog kroz suradnju raznih kanadskih organizacija i institucija, objašnjava zašto je ideja da su homoseksualnost, queer identitet, transrodnost ili rodna raznolikost sve veći trend i da su sada prisutniji nego ikad prije - zabluda.
„Iako se danas može dokumentirati više LGBTQ+ osoba nego ranije, to nije zato što su ti identiteti 'moderni' ili 'u trendu'. Prihvaćanje LGBTQ+ osoba uvelike je rezultat rada edukatora i aktivista, kako unutar queer zajednice, tako i njihovih saveznika, koji se aktivno bore protiv homofobije, transfobije i queerfobije u institucijama i društvu. Šire prihvaćanje i afirmacija raznolikih identiteta omogućava pojedincima da budu autentični i vjerni sebi”, navodi se u toj publikaciji.
Također objašnjavaju kako “uključivanje edukacije o rodu i seksualnom zdravlju u školski kurikulum znači da djeca i mladi imaju vokabular kojim mogu opisati svoje identitete, iskustva i emocije. LGBTQ+ osobe oduvijek su postojale, ali u nekim kontekstima nije bilo lako niti legalno biti vidljiv i ponosan. Danas se više ljudi identificira kao LGBTQ+ i koriste termine vezane uz rodnu i seksualnu raznolikost jer sada postoji bolji jezik za opisivanje tih iskustava i identiteta”.
Slično tome, neprofitna mreža Parlamentarci za globalnu akciju navodi kako “inkluzivno obrazovanje ne potiče djecu da budu LGBTI, već im pruža alate za razumijevanje raznolikosti roda, seksualnosti i ljudskih tijela, pomaže im da shvate tko jesu i tko nisu, te smanjuje izloženost vršnjačkom nasilju i nasilju u širem društvu, stvarajući sigurno okruženje lišeno srama”.
Američka psihološka udruga naglašava kako “većina ljudi osjeća malo ili nimalo izbora u vezi sa svojom seksualnom orijentacijom”. Dakle, subjektivna percepcija nečije vlastite seksualne orijentacije gotovo nikad nije ta da je riječ o izboru.
Zaključno, homoseksualnost je iznimno kompleksna, a brojna istraživanja upućuju na to da je djelomično biološki uvjetovana. Također, ni povijesna perspektiva ne dopušta nam da homoseksualnost nazivamo trendom ili izborom, dok veća stopa takve identifikacije kod mlađih dobnih skupina najvjerojatnije ima veze sa sve manjim nivoom represije i stigmatizacije LGBT osoba te nije riječ o trendu, niti o tome da se mladi tako identificiraju jer je to “u modi”, nego o osvještavanju, edukaciji i senzibilizaciji uslijed koje je LGBT pojedincima mnogo lakše prihvatiti svoj identitet.
