Koncept 15-minutnog grada nije logor koji će građanima zabraniti kretanje
„Slijedeci korak je naplata nekog izmisljenog ekoloskog ili slicnog ''troska', odnosno naplata izlaznice onima koji osjete potrebu izaci iz logora. Usporedno s tim se provodi 'ocjenjivanje građana', a temeljem 'ocjena' se sticu i oduzimaju prava. Sve to vodi do konacnog cilja, kontrole kretanja unutar logora (tzv. 15 minutnog grada), odnosno zabrana kretanja izvan logora. Netko ce na ovo odmahnuti rukom, ali mudriji, iskusniji i oprezniji prepoznaju sto se sprema”, stoji u statusu Facebook korisnika (arhivirano ovdje) kojim se širi lažna tvrdnja oko koncepta “15-minutnog grada”.
Post je objavljen 17. listopada 2023. godine te je popraćen člankom iz Jutarnjeg lista naslovljenim „Ovo u Hrvatskoj još nitko nije napravio: Zagreb kao 15-minutni grad? Da, to želimo! A evo što ćemo s kinom Europa...” Radi se o razgovoru s Eminom Višnić pročelnicom zagrebačkog gradskog Ureda za kulturu u kojem se govori o kulturnoj strategiji grada Zagreba.
Premda je „15-minutni grad” novonastala fraza o konceptu koji je 2020. godine popularizirala gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo, zapravo je riječ o teoretskom modelu starom preko stotinu godina.
Sintagma označava urbanistički princip po kojem bi građani trebali zadovoljiti većinu svakodnevnih potreba poput kupovine, obrazovanja, zdravstvene zaštite i zabave, sve u krugu od 15 minuta hoda, vožnje biciklom ili javnim prijevozom.
Značajan broj velikih naselja u Hrvatskoj koja su izgrađena u gradovima nakon Drugog svjetskog rata rađena su po tom principu, dok je, primjerice, naselje Split 3 u literaturi često označavano i kao jedan od najuspješnijih primjera sličnih projekata na svijetu.
Iako se princip često pripisuje zemljama istočnog bloka, teoretsku podlogu vuče iz Vrtnih gradova koje je 1898. godine koncipirao Ebenazer Howard u knjizi „To-morrow: A Peaceful Path to Social Reform” („Sutrašnjica: Mirni put ka društvenoj reformi“).
Zgrožen uvjetima života u viktorijanskom Londonu, Howard zamišlja Vrtni grad kao mjesto u kojem od centra do zelenog pojasa može doći u 15 minuta šetnje.
Nešto kasnije sličan se princip može primijetiti u radu američkog urbanista i sociologa Clarenca Perryja koji 1929. godine objavljuje regionalni plan New Yorka definirajući „susjedstvo” („neighbourhood unit“) s osnovnom školom kao centrom što bi omogućilo da „dijete može pješke doći do škole za manje od deset minuta bez prelaženja prometnih ulica”.
S obzirom na dugu povijest koncepta, može se sa sigurnošću reći kako se u priči o 15-minutnom gradu ne radi o uspostavljanju koncentracionog logora ili oduzimanju benefita i ograničavanju kretanja građana, što će rezultirati „ocjenjivanjem građana“ koje je put za oduzimanje prava kako se to tvrdi u objavi na Facebooku.
Ovaj se model često povezuje i s klimatskim lockdownom kojim se građane planira zatvoriti u njihove kvartove kako bi prisilno smanjili emisiju ugljičnog dioksida sugerirajući ukidanje slobode kretanja.
Ove su tvrdnje eksponencijalno narasle nakon što je engleska grofovija Oxfordshire, navodno, najavila „zatvaranje građana u šest gradskih zona” što je ustanovljeno kao posve neutemeljeno. Kako su pojasnili iz grofovije Oxfordshire, automatsko prepoznavanje automobilskih registracija koristi se za procjenu protoka prometa, a ne za uspostavljanje elektronskih barijera.
„Analizira se promet kako bi se poboljšao javni prijevoz, istovremeno povećavajući sigurnost pješaka i biciklista”, zaključio je tada glasnogovornik grofovije.
