Kako jugoslavenski komunisti nisu strijeljali 72 pilota

Još 6. rujna 2009. godine, srbijanske dnevne novine Blic objavile su dramatično otkriće: komunisti su na kraju Drugog svjetskog rata u selu Jabuka kraj Pančeva strijeljali čak 72 pilota bivšeg Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva. Priča je otkrivena kroz slučaj Ise Mandarića, strijeljanog u noći između 29. i 30. studenog 1944. godine. U posljednjih deceniju i pol, brojni mediji u regiji prenijeli su priču o strijeljanju Ise Mandarića i još 71 pilota, a ona je ušla i u profesionalnu historiografiju. Postoji samo jedan problem: osim Ise Mandarića, postoje još samo dva dokumentirana strijeljanja pilota u isto vrijeme i na približno istoj lokaciji od strane komunističkih vlasti.

Članak iz Blica je u posljednjih 15 godina prenošen nebrojeno puta: prenosili su ga Telegraf, Espreso, Srbin.info, Glas javnosti, ali i manje poznati portali. Iako se, dakle, već više od 15 godina učestalo ponavlja jedan te isti tekst o "72 ubijena pilota", neki od naslova tvrde da se radi o "zločinu o kojem se šuti". Javljao se na internetskim forumima, na društvenim mrežama, a informaciju su prenosili i neki hrvatski autori s ideološke desnice kako bi pokazali da Titova „buržoarska revolucija“ nije rezultirala samo „tragičnim pričama u Hrvata“, nego i kod Srba. Neki hrabriji hrvatski autori, poput Tea Trostmanna s portala Hrvatski fokus zaključili su, međutim, da je strijeljanje srpskih pilota svakako dio komunističke zavjere nad hrvatskim, a ne nad srpskim narodom. Trostmmann je zaključio da je Mandarić „vjerojatno podrijetlom Hrvat” i lamentirao nad nedostupnošću popisa pilota, „jer među njima je zasigurno bilo i onih koji nisu etnički Srbi“. 

Sa strane pristalica teze o zavjeri protiv Srba nova otkrića razvila su se samo u smjeru otkrivanja novih istraživača. Godine 2017. autor članka je, prema portalu Sedmica.me, volšebno postao „dr Predrag Ristić“, iako se radi o istom članku iz Blica od 2009. godine autora Branislava Krivokapića, samo prebačenom na ijekavicu. Pritom povjesničar dr. Predrag Ristić niti ne postoji, a jedini Predrag Ristić s titulom doktora znanosti je pokojni arhitekt (1931–2019), poznat i pod nadimkom „Peđa Isus“. Usprkos tome, „dr Predrag Ristić“ bit će ovjenčan autorskom krunom na još nekoliko marginalnih portala, kao što su Srpska istorija, Srpski memorijal i Borba za istinu.

Misterij autorstva je iznenađujuće lako razriješiti: naime, Srbin.info je u već spomenutom članku iz 2013. godine proširio preneseni tekst iz Blica izjavom koja osuđuje odsustvo komemoracija za ljude koji se smatraju žrtvama komunizma. Izjavu su potpisali dipl. inž. Ljubinko Jovičić, dr Predrag Ristić i odvjetnik Slobodan Mavrenović. Kada je portal Sedmica.me prenio tekst sa Srbin.info, potpisali su Predraga Ristića kao autora članka iz Blica, valjda vođeni logikom da je njegova titula najautoritativnija od svih iz potpisane trojke. Tako je arhitekt Predrag Ristić, vjerojatno ni ne znajući, postao autor novinskog članka iz Blica napisanog osam godina ranije.

Sam izvorni članak o Isi Mandariću u Blicu poprilično je loše napisan. Antrfile kaže da su komunisti strijeljali pilote krajem listopada da bi se onda navela izjava Dušana Mandarića, Isinog sina, da je njegov otac strijeljan u noći između 29. i 30. studenog. Na sajtu Državne komisije za tajne grobnice ubijenih poslije 12. rujna 1944. godine, datum smrti Ise Mandarića je 29. – 30. listopad, a izvor je Dušan Mandarić. 

Usprkos nekonzistentnostima u navođenju datuma, svakako nema sumnje da je Isa Mandarić strijeljan – no, okolnosti u kojima je proveo rat ostaju poprilično nejasne, kao što je ukazao povjesničar Milan Radanović u svojoj knjizi „Oslobođenje: Beograd, oktobar 1944.“ Po riječima Mandarićevog sina, Mandarić je uspio „posle mnogih peripetija da se nastani u Zemunu, samo dan pre nego što je ovaj grad postao deo Nezavisne države Hrvatske“. Radanović s pravom postavlja pitanje kako je jedan aktivni oficir Kraljevskog vazduhoplovstva uspio živjeti u Zemunu, na teritoriji NDH, više od tri godine, i izbjeći bilo kakve represalije i odvođenja u logore, bilo ustaške bilo njemačke, te se pita da li to implicira nekakvu vezu sa zrakoplovstvom NDH ili Štabom za vezu njemačkog Ministarstva zrakoplovstva u Zemunu (Milan Radanović, Oslobođenje: Beograd, oktobar 1944., Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2014, str. 395).

Pitanje Mandarićevog angažmana za vrijeme rata nije istraženo od strane Državne komisije za tajne grobnice ubijenih poslije 12. rujna 1944. godine. Ovdje se ne radi o slučajnosti, nego o planskom zanemarivanju. Kako je još 2014. godine pisao Radanović, „najveći nedostatak registra Državne komisije za tajne grobnice nisu dupla imena, već, u mnogim slučajevima, nepouzdana i problematična kvantifikacija kao i prećutkivanje odgovornosti za ratne zločine mnogih lica koja su evidentirana kao žrtve.“ (Milan Radanović, „Kuća terora u Muzeju Revolucije“, Peščanik, 2014, str. 19). 

Drugim riječima, poanta Državne komisije nikada i nije bila utvrđivanje aktivnosti ubijenih do oslobođenja, nego dekontekstualizacija i time predstavljanje svake ubijene osobe kao „nevine žrtve“: „nebitno je što je stradala, ili ubijena, osoba XY skrivila stradanje drugih ljudi, bitno je da nam vansudsko pogubljenje dotične osobe omogućava da je proglasimo za žrtvu“ (Milan Radanović, „Kuća terora u Muzeju Revolucije“, Peščanik, 2014, str. 1). Ovo je i znatna razlika u odnosu na spisak za Vojvodinu, koji je obuhvatio cjelokupni period od 1941. do 1948. godine, a ne samo period nakon oslobođenja države od fašizma, i koji je isti autor ocijenio kao „ozbiljan i naučno relevantan“, s obzirom da se jasno bavi i pitanjem koje su od „žrtava“ u Vojvodini nakon oslobođenja bile ratni zločinci.

Avijatičari oko Hawker Hurricanea Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva (Foto: Wikimedia/Marko Ljiljanić)

Ako ostavimo po strani igru gluhih telefona (ne)profesionalnih medija ili probleme vezane za nerazjašnjen Mandarićev ratni angažman, nailazimo na jedan, sa historiografske točke gledišta, mnogo ozbiljniji problem: gdje su ostali piloti? Iako je brojka od 72 pilota lansirana u medijima još prije petnaest godina, osim Ise Mandarića, do sada su se pojavila samo još dva imena. Radi se o Milutinu Radovanoviću, strijeljanom 15. studenog 1944. godine. Istog dana i na istom mjestu strijeljan je i Despot Nešković. O ubojstvu Radovanovića pisao je i povjesničar Bojan Dimitrijević u svojoj monografiji „Kraljevsko vazduhoplovstvo“ (Bojan Dimitrijević, Predrag Miladinović, Milan Mičevski, Kraljevsko vazduhoplovstvo: vojno vazduhoplovstvo Kraljevine SHS/Jugoslavije 1918-1944, Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2012, str. 512). Za obojicu se kao „mesto stradanja“ navodi Zemun, mada nije isključeno da se radi o procesu opisanom u izvornom članku o Isi Mandariću, kao i u relevantnoj znanstvenoj literaturi: naime, da su i Mandarić i Radovanović i Nešković, kao vojni piloti, upućeni u Vazduhoplovnu komandu u Zemunu, gdje je postojao sabirni centar za pilote novog Vazduhoplovstva NOVJ (od travnja 1945. godine, on će biti prenesen u Pančevo) (Bojan Dimitrijević, Predrag Miladinović, Milan Mičevski, Kraljevsko vazduhoplovstvo: vojno vazduhoplovstvo Kraljevine SHS/Jugoslavije 1918-1944, Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2012, str. 539). Nešković i Radovanović su, po svemu sudeći, obojica osuđeni na smrt zbog veza sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini (JVuO), iako su podaci o njima preuzeti iz Fonda BIA-e u Arhivu Srbije, sa spiska proizvoljno nazvanog „Folskdojčeri u bivšem srezu Zemun, pripadnici Kulturbunda (1944-1945., 1948. i 1950. godine), ustaše i gestapovci“.

Za razliku od kategorije pilota, koja je poprilično uska, spisak uključuje i određen broj avijatičara, odnosno svih osoba koja su imala nekakve veze sa zrakoplovstvom. Na već spomenutom sajtu nalazi se još nekoliko avijatičara koji bi mogli odgovarati opisu o „pilotima“ strijeljanim u i oko Beograda: Vrlo je moguće da je dio grupe strijeljanih bio i Ljubiša Zečević, također pripadnik JVuO-a, u spisku naveden kao „avijatičar-mehaničar“, čije mjesto strijeljanja je nepoznato. On je na stranici Komisije naveden dvaput, što ga čini jednim od preko 1.300 duplih unosa na popisu Komisije. Također, vrijedi napomenuti da je osnova za unošenje na popis bio taj što se njegovo ime pojavilo na spisku Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Osim Zečevića, tu je i vazduhoplovni narednik Dragoljub Cvetković, za kojeg piše „prijavio se u jedinice NOVJ novembra 1944. i došao u Pančevo. Svedoci kažu da je bio zatvoren.“ Međutim, kao njegov datum stradanja navodi se 16. svibanj 1946. godine, odnosno godinu i pol dana nakon tobožnjeg strijeljanja 72 pilota, dok je mjesto smrti „nepoznato“. 

Pored toga, povjesničar Milan Radanović navodi kako „postoje indicije da je u sličnim okolnostima i na istom mestu stradao jedan pilot VKJ, rodom iz Mostara, za koga se može pretpostaviti da se nakon kapitulacije VKJ stavio u službu NDH u Zemunu“, no ne navodi njegovo ime. Naglašava i da je ova brojka – dva – „mnogo manja od navodno 72 streljana pilota“ (Milan Radanović, Oslobođenje: Beograd, oktobar 1944., Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2014, str. 396). Radanovićevo istraživanje možemo dopuniti zaključkom da postoje ukupno tri pilota sigurno streljana na datoj lokaciji i potencijalno još jedan neimenovani pilot - kolaboracionista NDH iz Mostara, kojeg on spominje, te još jedan avijatičar – Ljubiša Zečević. Ukupno, pet avijatičara strijeljanih nakon oslobođenja u Jabuci (ili u Zemunu), od toga četiri pilota.

Jedina druga dva pilota za koje postoje podaci da su strijeljani od strane novih vlasti na današnjoj teritoriji grada Beograda, osuđeni su na smrt 1945. godine. Radi se o Vojislavu Čoviću i Josipu Peršiću. Usprkos stereotipima o tajnim grobnicama i ubojstvima bez suđenja, obojica su strijeljani nakon suđenja Višeg vojnog suda. Čović 11. srpnja 1945. godine na osnovu presude od 14. lipnja iste godine, na koju je odbijena žalba (Dragan Krsmanović, „Upisnik Višeg vojnog suda u Beogradu za 1945. godinu“, Tokovi istorije 2, 2010, str. 223). Strijeljan je na osnovu Uredbe o vojnim sudovima od 24. svibnja 1944. godine, konkretno na osnovu njenih članova 13 i 14, kojima se terete ne samo oni koji su bili u „oružanim formacijama u službi neprijatelja“ (čl. 13) nego i oni koji su bili „pokretači, organizatori, naredbodavci te pomagači i neposredni izvršitelji masovnih ubijanja, mučenja, prisilnog iseljavanja, odvođenja u logore i na prisilni rad stanovništva, zatim paljenje, uništavanje i pljačkanje narodne i državne imovine“ (čl. 14) (o člancima Uredbe vidi u: Dragan Krsmanović, „Upisnik Višeg vojnog suda u Beogradu za 1945. godinu“, Tokovi istorije 2 (2010), str. 196). Peršić je strijeljan 6. siječnja 1946. godine na osnovu članka 3 Zakona o krivičnim delima protiv naroda i države, koji je obuhvaćao sve od učešća u vojnim formacijama s ciljem nasilnog rušenja ustavnog poretka, do vršenja ratnih zločina (Dragan Krsmanović, „Upisnik Višeg vojnog suda u Beogradu za 1945. godinu“, Tokovi istorije 2, 2010, str. 262). Pritom je zanimljivo spomenuti da se u dokumentaciji Čović navodi kao Srbin, a Peršić kao Hrvat, usprkos stereotipima o tome kako je „strijeljanje pilota“ navodno bilo usmjereno protiv srpskog naroda. Osim toga, ni jedan ni drugi nisu strijeljani u Jabuci kod Pančeva krajem 1944. ili početkom 1945. godine, te, kao ni Dragoljub Cvetković, ne mogu spadati u famoznih „72 pilota“. 

Inače, ideja o masovnom strijeljanju pilota pojavila se u emigrantskoj publicistici još 1975. godine, a potekla je od veterana Ravnogorskog pokreta Miloša Aćina – Koste i njegove knjige „Spomenica palih Srba Vazduhoplovaca 1941-1945.“ Navode o „velikom broju“ strijeljanih pilota prvi je u svojoj monografiji „Između srpa i čekića“ 2006. godine prenio povjesničar Srđan Cvetković, što je 2014. godine njegov kolega Milan Radanović opisao kao „nekritičko prihvaćanje“ neprovjerenih navoda (Milan Radanović, Oslobođenje: Beograd, oktobar 1944., Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2014, str. 395). Istini za volju, Cvetković ipak nije prenio Aćinovu proizvoljnu brojku strijeljanih, koja dostiže čak „oko 200“ pilota, nego je samo naveo Jabuku kao stratište neodređenog „velikog broja“ strijeljanih (Miloš K. Aćin, Spomenica palih Srba vazduhoplovaca, Washington, 1975, str. 262).

S objavljivanjem neprovjerene tvrdnje o 72 streljana pilota, akademska historiografija je počela nekritički preuzimati ovu informaciju, time joj dajući na legitimnosti. Već spomenuti Bojan Dimitrijević u svojoj knjizi „Kraljevsko vazduhoplovstvo“ iz 2012. godine prenosi informaciju o „oko 72“ likvidirana „pripadnika vazduhoplovstva“ bez navođenja bilo kakvog izvora (Bojan Dimitrijević, Predrag Miladinović, Milan Mičevski, Kraljevsko vazduhoplovstvo: vojno vazduhoplovstvo Kraljevine SHS/Jugoslavije 1918-1944, Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2012, str. 539). S obzirom da se taj isti podatak ne može naći u njegovoj knjizi „Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo 1942-1992“, objavljenoj šest godina ranije (Bojan Dimitrijević, Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo 1942-1992, Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2006, str. 26–28), može se samo zaključiti da je on za proizvoljnu brojku o 72 streljana pilota saznao, kao i svi drugi, iz novinarskog članka čiju senzacionalnu tvrdnju nitko nije dokazao.

Dimitrijević ničim potkrijepljenu tvrdnju o 72 streljana pilota iznosi neposredno nakon konstatacije, u istom pasusu, da je najveći problem za novo partizansko vazduhoplovstvo bio „nedostatak kadrova“ (Bojan Dimitrijević, Predrag Miladinović, Milan Mičevski, Kraljevsko vazduhoplovstvo: vojno vazduhoplovstvo Kraljevine SHS/Jugoslavije 1918-1944, Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2012, str. 539).

Partizanska eskadrila prije prve misije u kolovozu 1944. godine na aerodromu Canne u Italiji (Foto: Wikimedia/Yugoslav Aeronautical Museum)

Dakle, vojska koja do svibnja 1942. godine nije ni imala avione, a do jeseni 1944. godine ni prave avijacijske jedinice, i kojoj je manjak kadrova u tom rodu vojske bio jedan od najozbiljnijih problema sve do kraja rata, tek tako je riješila strijeljati 72 osobe sposobne za takav posao, a Dimitrijević u tome naizgled ne vidi nikakvu kontradiktornost. Štoviše, uzevši u obzir da je na kraju rata u dvjema vazduhoplovnim divizijama NOVJ bilo oko 680 oficira i podoficira bivše jugoslavenske vojske (Milan Radanović, Oslobođenje: Beograd, oktobar 1944., Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2014, str. 397-398), tvrdnja o tome da su pripadnici Kraljevskog vazduhoplovstva specifično targetirani za represiju potpuno je neutemeljena, kao i Dimitrijevićeva tvrdnja da je „prema vazduhoplovcima NDH (...) primenjivan ipak blaži tretman“ (Bojan Dimitrijević, Predrag Miladinović, Milan Mičevski, Kraljevsko vazduhoplovstvo: vojno vazduhoplovstvo Kraljevine SHS/Jugoslavije 1918-1944, Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2012, str. 539). 

Zaključno, usprkos konstantno ponavljanim navodima da je u Jabuci kraj Pančeva strijeljano 72 pilota, postoje samo tri pilota i jedan mehaničar poznati imenom i prezimenom koji su osuđeni na smrt i strijeljani od strane nove, komunističke vlasti krajem 1944. i početkom 1945. godine. Od njih, jedan jedini za kojeg postoje izričiti navodi da je strijeljan u Jabuci je Isa Mandarić, oko kojeg je cijela priča i počela. Nikakvih naznaka o bilo kakvom masovnom strijeljanju pilota bivšeg Kraljevskog vazduhoplovstva, na toj ili nekoj drugoj lokaciji, nema. Ovu tvrdnju, očito proizvoljno navedenu u tabloidnom članku, u historiografiju je kao tobože činjenicu uveo Bojan Dimitrijević, pritom ne navodeći izvor svoje tvrdnje. Nadalje, vrlo je moguće da je manja grupa avijatičara strijeljana nakon oslobođenja Zemuna, no, malo je vjerojatno da broj strijeljanih doseže i deset, a kamoli toliko puta ponavljanih 72. Pritom, aktivnost tih ljudi za vrijeme okupacije, odnosno potencijalni razlozi za strijeljanje tih nekoliko osoba u sferi u kojoj je postojao ozbiljan deficit kadrova, ostaje neistražena. Time i pitanje tko je od njih strijeljan kao dokazani ratni zločinac, a tko zaista predstavlja nevinu žrtvu rata, ostaje otvoreno.