Zašto su opasne medijske netočnosti o zmijama?
S proljećem i cikličkim buđenjem prirode dolaze i poneke manje poželjne atrakcije, a pri samom vrhu popisa najnepopularnijih bioloških pojava nesumnjivo su – zmije. Ujedno je to razlog češćeg medijskog izvještavanja o njima u ovo doba godine. Tako je i na portalu Večernjeg lista, 3. lipnja, objavljen članak s naslovom „Osjetite li ovaj miris u svom domu? To može značiti da se negdje krije zmija otrovnica!“ (arhivirano ovdje, dostupno ovdje).
Međutim, objava koja bi trebala biti informativna sadrži neke tematski ključne netočnosti u činjeničnom pogledu kad su posrijedi osnovni podaci o pojedinim zmijama Hrvatske.
„U Hrvatskoj su najpoznatije otrovnice poskok, riđovka i planinski žutokrug, a s porastom temperatura i širenjem staništa, povećava se i vjerojatnost njihova susreta s ljudima“, navedeno je u uvodu članka objavljenog na portalu Večernjeg lista koji se prvenstveno bavi temom mirisa po kojem je navodno moguće doslovce nanjušiti zmiju otrovnicu po tragu koji neke od njih ispuštaju za sobom.
No, imenovane tri zmijske vrste nisu „najpoznatije otrovnice“, nego apsolutno jedine autohtone na ovom području, uz to što je ubrojeni žutokrug tek neznatno otrovan za čovjeka, usporedivo s ubodom ose ili pčele.
„Ova otrovnica nema potrebu za jačim otrovom jer se uglavnom hrani kukcima (zrikavcima i skakavcima) koje nakon ugriza odmah počinje gutati. U ovom slučaju otrov služi samo kako bi ubrzao probavu plijena. Odrasle jedinke još se hrane i gušterima te malim sisavcima (poljski miš, poljska voluharica, rovke)“, navode dr. sc. Dušan Jelić i Senka Baškiera, mag. oecol. et prot. nat. u sklopu Nacionalnog programa za praćenje stanja očuvanosti vrsta u Hrvatskoj, konkretno planinskog žutokruga.
Inače, Hrvatska broji ukupno 15 različitih vrsta zmija od kojih je 12 zakonski zaštićeno, uključujući i sve otrovnice. Po tom je kriteriju zmije lako razlikovati u suvremenoj znanstvenoj taksonomiji. Poskok, riđovka i žutokrug spadaju u rod Vipera i porodicu Viperidae, dok je većina ostalih naših zmija svrstana u porodicu Colubridae – guževe ili smukove. Tamo su i jedine dvije tzv. poluotrovnice, zmije koje prirodno produciraju stanoviti otrov, ali ga nisu u stanju ubrizgati čovjeku niti kojem drugom većem organizmu, pa ne predstavljaju opasnost veću od komarca.
U video-prilogu koji prati članak u Večernjem listu, međutim, otišlo se i korak dalje. Istaknut je poskok kao najotrovnija zmija Hrvatske i Europe, te je dodano kako „osim njega u Hrvatskoj postoji još samo nekoliko otrovnih zmija“. Potom su nabrojane, redom: „(...)crvolika sljeparica, crvenkrpica, cravosas, smukulja i planinski žutokrug“. Riđovka se tu ne spominje, a cravosasa prepisujemo onako kao što je zapisan u titlovanom video-prilogu Večernjaka, s prvim slovom C. Naravno, radi se o kravosasu, zmiji koja je to ime dobila po tobožnjoj sklonosti da siše kravlje vime. Kravosas nije uopće otrovan, ali nisu otrovne ni preostale tri nabrojane zmije, izuzev opisanog žutokruga. Štoviše, sljeparica više sliči velikoj glisti, a upitno je i da li uopće ova vrsta postoji u Hrvatskoj, crvenkrpicu prati imidž „najljepše zmije Hrvatske“ – a teško da bi joj tako tepali kad bi bila opasna – dok je smukulja relativno agresivna zmija, ali samo zato da bi prikrila svoju totalnu neotrovnost, što nije rijedak slučaj u životinjskom svijetu.
Konačno, sve bismo to mogli podvesti samo u rubriku medijskih nepreciznosti, da nije izvjesnoga ozbiljnijeg aspekta ove problematike. Zmije, rekosmo na početku, prilično su omražene među ljudima, te potonjima ne treba mnogo da u susretu s bilo kojom od njih, npr. bezazlenom bjelouškom ili pak ribaricom, posegnu za prvim kamenom. Ljudi to čine zbog straha, a strah je tim veći u neznanju, pa i u pukoj dezinformiranosti uslijed medijske nepouzdanosti. Vjerodostojne podatke o zmijama nije danas više tako teško pronaći i usvojiti. Tu spadaju i oni o načelnoj neagresivnosti otrovnica, o čemu je u medijima govorila i jedna domaća herpetologinja.
„Treba znati i da su otrovnice poprilično mirne u odnosu na druge vrste, napadaju isključivo kad se osjećaju ugroženo, primjerice kad ste preblizu nje ili ste joj na putu do skloništa. Tada zna reagirati tako što pruži svoje tijelo naprijed i može vas ugristi. Dobro je što otrovnica ne ispušta cijeli otrov jer treba vremena da ga ponovno napravi zato ga štedi“, objasnila je herpetologinja Ivona Burić iz udruge Hyla.
Neznanje nije opasno samo po živote i opstanak zmijskih jedinki i vrsta, nego i po ukupni biodiverzitet, ako znamo kako važnu ulogu imaju reptili u održanju prirodne ravnoteže.
