Kako je mladi papa Franjo postao Srećko Perić, fratar optužen za teška ratna zlodjela u vrijeme NDH?

Na društvenim mrežama i internet portalima koji se bave Drugim svjetskim ratom, odnosno zločinima počinjenim nad Srbima na teritoriju Nezavisne države Hrvatske, dogodila se bizarna zamjena identiteta. Uz tekstove na portalima i objave na društvenim mrežama na temu optužbi protiv bosanskog franjevca fra Srećka Perića - koji je kao hrvatski nacionalist i simpatizer NDH nakon Drugog svjetskog rata pobjegao, najprije u Italiju, a potom i u Venezuelu - redovito se objavljuje fotografija pape Franje iz 1973. godine. 

U pitanju je ova fotografija, snimljena 1973. godine (može je se pronaći i na ovom linku), u vrijeme kad je Jorge Mario Bergoglio - što je svjetovno ime pape Franje - služio kao isusovački svećenik. Papina fotografija, koja je potpisana kao da se radi o fra Srećku Periću, nalazi se na portalu koji komemorira Jadovno, na portalima vidovdan.org (arhivirano ovdje), 24sedam.rs (arhivirano ovdje) i koreni.rs (arhivirano ovdje), te na blogovima i društvenim mrežama (arhivirano ovdje, ovdje, ovdje i ovdje). Istu fotografiju uz opis Srećka Perića preuzimale su i neke hrvatske stranice na Facebooku (arhivirano ovdje). 

Tko je Srećko Perić, što mu se stavljalo na teret i kako se branio, odnosno kako je došlo do ove zabune, da se njegovo ime na brojnim internet adresama našlo pod fotografijom pape Franje, odnosno da je fotografija pape Franje poslužila kao ilustracija za fratra optuženog za najteža ratna zlodjela?

Bosanski franjevac Srećko Perić rođen je 19. rujna 1896. godine u Crnom Lugu kraj Bosanskog Grahova, od oca Jakova i majke Janje. Njegova obitelj u okolicu Grahova preselila se iz Sinja, na poziv bošnjačkog političara Alibega Firdusa. Nastanili su se u sredini s većinskim pravoslavnim življem. Za franjevca se školovao u Franjevačkoj velikoj gimnaziji u Visokom, habit je obukao u Fojnici, studirao je u Sarajevu, a doktorirao u Rimu 1922. godine. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu radio je kao kateheta u gimnaziji u Livnu i kao profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu da bi 1927. godine bio delegiran za župnika u Srbiji, u Nišu. Tamo je služio deset godina, a 1937. godine došao je nazad u Bosnu i Hercegovinu, najprije raspoređen za župnika u župi Ljubunčić, potom premješten u Visoko i naposljetku u Livno, gdje je kao župnik proveo od 1939. do 1942. godine.

Livanjski mandat Periću će obilježiti život i priskrbiti tešku optužbu za sudjelovanje u masovnom zločinu nad livanjskim Srbima. Optužbu je iznijelo dvoje svjedoka, domaćica iz Livna Marija Bogunović i krčmar iz Čelebića Ljubomir Crnogorac. Nakon što su ustaše u drugoj polovici 1941. godine počinile masovni zločin nad Srbima u livanjskom kraju, jedan broj Srba je izbjegao, a Marija Bogunović i Ljubomir Crnogorac svjedočili su o zločinu pred Komesarijatom za izbjeglice u Beogradu, 24. lipnja 1942. godine. Tom prilikom fra Srećka Perića optužili su da je inspirirao i predvodio zločinačko djelovanje ustaša. Njihovo svjedočanstvo poslije rata, 1948. godine, bit će objavljeno u knjizi Viktora Novaka "Magnum Crimen". 

"Ovim opisanim pokoljem Srba u srezu livanjskom rukovodio je fra dr. Srećko Perić, franjevac iz samostana Gorica kod Livna. Ovaj fratar rodom iz sreza livanjskog, imade jednu sestru, koja je u livanjskom srezu udata za jednog Srbina. On je prije pokolja, jedne nedjelje sa oltara u crkvi Gorici sakupljenim Hrvatima naredio da započnu pokolj Srba sa riječima: 'Braćo Hrvati, idite i koljite sve Srbe, najprije zakoljite moju sestru, koja je udata za Srbina, a onda sve Srbe od reda. Kada ovaj posao završite, dođite k meni u crkvu, gdje ću vas ispovjediti, pa će vam svi grijesi biti oprošteni!' Poslije toga je započeo pokolj. Uporedo sa pokoljem Srba pljačkali su ustaše srpske domove i kuće, a potom ih palili. Ustaše su namjeravale da u livanjskom srezu poslije izvršenog pokolja poruše sve srpsko-pravoslavne crkve, ali ih je u tom spriječio dolazak talijanske vojske. U livanjskom srezu nisu (pravoslavci) nagonjeni da pređu na rimokatoličku vjeru, jer su bili osuđeni na pokolj svi do jednoga. Do 20. augusta 1941. ubijeno je i poklano u srezu livanjskom, prema dosta točno prikupljenim podacima, oko 5.600 Srba i to muškaraca, žena i djece. Osobito se u progonu Srba istakao kao ustaša dr. fra Srećko Perić, koji je za vrijeme Jugoslavije bio duže vremena rimokatolički svećenik u Nišu. S ovim fratrom progonili su Srbe i ostali fratri iz ovog samostana, njih oko 20, koji su također nastupali kao ustaše, ali mi njihova imena ne znamo. Uz fratra Perića i ostali fratri ovoga samostana podjarivali su Hrvate na pokolj. Sa drugih strana, naročito sa terena partizanskih boraca, također ima vijesti, koje potvrđuju gornje podatke spomenutog izvještaja: 'Trebalo je da dođe 20. august 1941. godine, pa da ljudi u Livnu dožive stvarnost onih riječi koje je dr. Perić uputio s propovijedaonice Goričkog samostana. Toga dana rulja ustaških koljača pokupila je sve Srbe Livnjane i odvela ih u šumu Koprivnicu između Bugojna i Kupresa i tamo ih zvjerski pobila. Nekoliko dana iza toga odvedene su u istu šumu i porodice ubijenih. Ustaška rulja silovala je žene, rezala im dojke, starcima sjekla ruke i noge, vadila oči, a maloj djeci odrubljivali su glave i bacali ih u krilo majkama. Prijetnja dr. Perića stigla je i ljude iz okoline Livna. Iz 50 srpskih domova sela Golinjeva sva muška čeljad pobacana je živa u jamu na brdu Tušnici, a porodice njihove, žene, djecu i starce, ustaše su bacili u jamu na brdu Komašnici. Iz sela Gornji i Donji Rupnjani su ustaše bacili 500 muškaraca, žena i djece u jamu u Klanačkoj Šumi, u selu Čaprazlijama zaklali su 200 duša, u osnovnoj školi u selu Čelebiću zaklali su 300 žena i djece, a muškarce su bacili u jamu u šumi Dikuša. Tako su ustaše izredali, na poziv dr. Srećka Perića, sva sela livanjske okoline i do 20. avgusta 1941. godine pobili oko 5.000 muškaraca, žena i djece u livanjskom srezu.", navodi se na kraju njihovog svjedočenja zabilježenog na šest stranica.

Livanjski župnik Srećko Perić, to se pouzdano može reći, bio je hrvatski nacionalist i pristalica NDH-a. S komunistima kao političkim protivnicima imao je posla još prije rata. O tome je kasnije pisao: "... protiv velikosrpske i komunističke bezbožničke politike, borio sam se otvoreno riječju i djelom". Dvije godine prije rata, 1939. godine, Perić se kandidirao za predsjednika Glazbenog i pjevačkog društva Dinara u Livnu, samo kako bi komuniste spriječio u naumu da putem svog kandidata preuzmu društvo. Kad je 10. travnja 1941. goine u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska, marionetska država Sila osovine, fra Srećko Perić njezinu nezavisnost dan kasnije proglasio je u Livnu. Nakon rata će pisati da je to učinio na nagovor i zahtjev građana Livna. Iz Jugoslavije je pobjegao kad je Drugi svjetski rat završen, najprije u Austriju, potom u Italiju i Belgiju, da bi se na koncu skrasio u Venezueli.

Cijelog života fra Srećko Perić je tvrdio da je žrtva lažnih optužbi, a svoju obranu zabilježio je u zapisima za koje je tražio da budu objavljeni nakon njegove i nakon smrti Viktora Novaka, autora djela „Magnum Crimen“, knjige koja je Perića ozloglasila. 

Evo što je napisao: "Moj franjevački odgoj, kojeg sam usisao u franjevačkim školama, odbija a limine sve izmišljotine Novakove knjige. (...) Krčmara Ljubu Crnogorca iz sela Čelabića i ne poznajem, iako sam kao župnik iz Ljubučića pohađao Čelebić. Isto tako ne poznajem ni one druge osobe. Meni izgleda da te osobe, glavni svjedoci, nisu poznavali ni mene kad su tvrdili da ja stanujem u samostanu Gorici, a svakomu je poznato da sam ja kao livanjski župnik stanovao u svom župskom stanu u Livnu, a ne na Gorici. Čudnovato je da čelebićki krčmar uzima se za svjedoka događaja livanjskih! Dakle, laž je da sam ja stanovao na Gorici. (...) Sotonska je laž da sam ja bio glavni duhovni vođa ustaša. Nisam bio niti ustaša, pa prema tome nisam mogao biti nikakav njihov mentor, a kamoli duhovni vođa. Tko to tvrdi, taj jamačno ne zna niti što su ustaše niti ustaška organizacija. Tvrditi da sam iz samostana Gorice (drugi put lažna tvrdnja) rukovodio pokolj Srba znači sam sebe u laž ugoniti, jer kako nisam stanovao u samostanu Gorici tako nisam niti pokolj Srba dirigirao. Samostan je sveta redovnička kuća, koja ima svoje poglavare, pa ne dozvoljavaju nikom redovniku nikakve extravagancije u samostanu. Pogotovu to ne mogu dozvoliti, da iz njihovog svetog samostana netko rukovodi pokoljem. To bi značilo da su svi poludili, a Bogu hvala svi su bili zdrave pameti. Nijedna moja sestra nije se nikada udala za Srbina. To je laž. Istina je pako da je neki Srbin Crnolužanin izvršio otmicu nad kćerkom Marka Perića moga starijeg brata, s njom živio i kasnije se vjenčao u Ljubunčiću, a da sam ja tamo bio župnik 1937. godine. Kako je sve namješteno lažno o mojoj sestri, tako sve lažno o pozivu na pokolj najprije moje sestre, a potom svih Srba sa oltara goričke crkve (treći put lažno se spominje Gorica). One riječi sa svetog oltara izgovoriti može samo živi vrag u ljudskoj podobi. Riječi o ispovijedi i odrješenju grijeha jest komunistička lakrdija i izrugivanje svete ispovijedi da ju omraze ljudima. Opet tvrdim da niti sam bio ja niti je ijedan gorički fratar bio ustaša. To je laž, kao što je laž tvrditi da je u samostanu bilo 20 fratara. Bilo je par časnih staraca i svetih redovnika sa dvojicom mlađih starešina. (...) Također i u livanjskom kotaru vlasti su tražile da pravoslavci prelaze na katolicizam. Ja sam kao livanjski župnik imao 379 registriranih molba za prijelaz i kad su vlasti tražile da se ubrza postupak, rekao sam im da promjena vjere nije skidanje stare košulje i oblačenje nove, da za to treba vremena, da se moraju najprije svi prelaznici poučiti u vjeri. Ovo je istina, a ono drugo je priča... I to nije spriječilo pravoslavne guberske žene da osvanu pred župskim uredom tražeći od komunista da me one urede za to što sam ja htio njih nasilno šokačiti! Poznato je svim poštenim ljudima da u događajima žalosnog i bratoubilačkoga obračunavanja između Srba i Hrvata nikakva udjela nisam imao niti ja, niti i jedan fratar. (...) Izmislili su sve one laži što su ih bacili na moju osobu (...) iz slijedećih razloga: a) što sam se borio i riječju i djelom protiv komunizma u livanjskom kraju, b) što sam omeo svojim izborom za predsjednika Dinare prikrivenog komunistu (...) i napokon što nisam dozvolio svečani crkveni pokop Nikici Tekliću, istaknutom komunisti, koji je odbio svete tajne umirućih i 'Dinari' nisam dozvolio sviranje na pokopu, što sam za vrijeme Banovine Hrvatske dva puta bio u deputaciji s građanima i narodnim zastupnikom Ivanom Čelanom, koje su tražile da se premjeste iz ovog kotara ing. Simović, širitelj komunizma u livanjskom kotaru i dr. Mitrović, kotarski liječnik, velikosrpski šovinist. d) što sam na zahtjev ushićenih i razdraganih građana proglasio u Livnu Hrvatsku Državu na Veliki Četvrtak, 11. travnja 1941 i s trijeznim građanima preuzeo privremenu vlast, e) što sam do uskrsnog ponedjeljka uspio uz suradnju građana očuvati potpuni i uzorni mir i red u kotaru Livno i s dvojicom građana posjetio Glamoč i Drvar i tamo to isto postigao, a da nikome nije ni vlas s glave pala. Na uskrsni utorak sam se povukao na moje redovne vjerske dužnosti, jer su druge osobe, neke od njih neprijateljski raspoložene prema meni, preuzele vlast i postavile mi čak komesara u Dinari." 

Fra Srećko Perić umro je 1978. godine u Caracasu, u Venezueli, a u jednom recentnom predavanju o njegovom životu i radu navedeno je da je služio kao župnik u mjestima Capaya, Caucaguai i Quebrando Arriba te da je "kroz čitavo vrijeme egzila održavao vezu s Provincijom Bosnom Srebrenom preko fratara Anđela Kaića, Jakova Kuprešanina i Borisa Baruna, s kojima se redovito dopisivao pod tuđim imenima". 

Optužba iz 1942. godine, koju je Viktor Novak objavio u „Magnum Crimenu“ 1948. godine, trajno je označila fra Srećka Perića, a njegova posthumno iznesena obrana nije promijenila ništa. Iz knjige „Magnum Crimen“ optužba je više puta prenošena, u knjizi „Vatikan i Jasenovac“ iz 1987. godine spominje je Vladimir Dedijer, a u novije doba spominjana je u zborniku radova "Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj".

Navodi o zločinima iznesenim u svjedočenju protiv fra Srećka Perića iz 1942. godine u novije vrijeme nerijetko se mogu naći i na internetu, ali kako rekosmo - uz njih se najčešće objavljuje fotografija pape Franje iz 1973. godine. Za to je zaslužan administrator portala Jadovno, koji je 13. veljače 2015. godine objavio tekst o fra Srećku Periću, koji potpisuje srbijanski antropolog i forenzičar prof. dr. Srboljub Živanović, a čijim se, inače, istraživačkim radovima najčešće argumentiraju tvrdnje o 700.000 ubijenih u ustaškom logorskom sustavu Jasenovac. Živanovićev kratki tekst administrator je ilustrirao fotografijom pape Franje i to očito namjerno, što se može zaključiti iz činjenice da je fotografiju uploadao na internet pod imenom Mladi_Franja. Tekst je odmah sutradan, 14. veljače 2015. godine, prenio portal Zločini nad Srbima, zajedno s fotografijom.

U godinama koje su uslijedile, tekst je prenošen dalje, na druge portale i društvene mreže, a uz njega i fotografija. Tako je papa Franjo postao fra Srećko Perić. Naš portal pribavio je jednu Perićevu fotografiju, koju uz ovaj tekst objavljujemo uz napomenu da ova dva čovjeka nemaju nikakvih sličnosti.