„Fotošop“ prije „fotošopa“ - Etika u fotografiji
Australski odjel za ratne zapise (Australian War Record Section) osnovan je u svibnju 1917. godine kako bi prikupljao dokumente, fotografije i slične materijale koji su od 1919. godine deponirani u Australskom muzeju rata u Campbellu. Ključna osoba u stvaranju muzeja bio je novinar i povjesničar Charles Bean, u to vrijeme službeni ratni dopisnik Australije koji je s Imperijalnim snagama (dobrovoljačka ekspedicija australske vojske u Prvom svjetskom ratu) prošao sva bojišta od Egipta, preko Galipoljske bitke, do Zapadnog fronta. Po povratku s ratišta supotpisao je i uredio dvanaestotomnu „Službenu povijest Australije u ratu od 1914. do 1918. godine“.
„S bojišta je neprestano slao izvještaje ispunivši 226 bilježnica ratnih svjedočanstava”, pojašnjava službena stranica Australskog muzeja rata kojeg je Bean po povratku pomogao osnovati kako bi se očuvalo sjećanje na ubijene, ali i kako prikupljena povijesna građa ne bi završila u engleskim muzejima.
Dok je Bean kao novinar bio zadužen za pisanu dokumentaciju, ekspedicijske snage su u Odjelu za ratne zapise angažirale i fotografa Franka Hurleya. Osim za bilježenje ratnih zbivanja, njegove fotografije korištene su i za podizanje ratnog morala kod kuće. Kako navodi Državna knjižnica Novog Južnog Walesa, „službeni ratni izvjestitelj Bean vjerovao je kako su fotografije 'sveti zapisi' koji će 'novim generacijama omogućiti da jasno vide istinu'. Međutim, njegova definicija 'istine' u fotografiji umnogome se razlikovala od one kojom se vodio fotograf Hurley”.
Već u nekoliko tjedana suradnje na Zapadnom frontu 1917. godine, službeni fotograf i novinar sukobili su se oko etičkih pitanja u novinarstvu.
„Pokušavao sam i pokušavao uhvatiti to u jednom negativu, ali rezultati su beznadni (...) Međutim, ukoliko negative nekoliko odvojenih događaja ukomponiramo u jedan, donekle se može stvoriti dojam kako moderno bojište izgleda”, zapisao je Hurley u časopisu Australasian Photo-Review 1919. godine.
Ovakve kompozitne fotografije Hureley je nazivao „fotografske impresijske slike”, odnosno „slike napravljene kako bi proizvele realističan dojam određenih događaja kombinacijom nekoliko negativa”.
Kako piše istraživačica Državne knjižnice Novog Južnog Walesa, Alison Wishart, ovu je tehniku Hurley uvelike koristio tijekom snimanja ekspedicija na Antarktiku. Međutim, Bean ih je u svojim ratnim dnevnicima zvao baš onako kako bi ih i danas zvali – „fake“. Lažnjaci za koje se u ratnim dnevnicima Bean zakleo kako ih „ni pod koju cijenu neće koristiti”, a takav njegov stav dovodi do otvorenog sukoba među suradnicima.
Aludirajući na okljaštrena stabla, jedan od svojih foto-kompozita Hurley nazvao je „Stražari s ožiljcima borbe”. Dim od eksplozije dodan je u mračnoj sobi kombinacijom dvaju negativa stvarajući dojam kako se vojnik na fotografiji skriva od eksplozije (vidi naslovnu fotografiju u ovom tekstu).
„Želeći prikazati probleme transporta ljudstva i municije kroz gusto blato, Hurley je dodao dim eksplozije i na fotografiju koju je nazvao 'Hellfire Corner'. Dim ostavlja dojam da su zaprežna kola prevrnuta nakon udara granate iako se to moglo dogoditi i dok su ih vojnici gurali kroz blato”, primjećuju istraživači Državne knjižnice Novog južnog Walesa.
Intervencijom zapovjednika australskih ekspedicijskih snaga, Sir Williama Birdwooda, Hurley je unatoč tome ostao službeni fotograf do kraja Prvog svjetskog rata. Istraživačica Alison Wishart pak napominje da je „u povijesnim spisima ipak ostalo zabilježeno kako je novinar Bean smatrao da ti kompoziti kompromitiraju istinu”.
U vrijeme kada se Hurley koristio ovom tehnikom, ovakva praksa nije bila neuobičajena. Međutim, današnji standardi novinarske etike bitno su drugačiji u odnosu na rane dvadesete godine prošlog stoljeća.
O tome svjedoči i slučaj bivšeg novinara The Los Angeles Timesa, Briana Walskija. Njegove matične novine su 31. ožujka 2003. godine na naslovnici objavile fotografiju za koju se naknadno ispostavilo kako ju je autor dramatizirao koristeći dva različita kadra. Walski je u okolici iračke Basre pratio američku invaziju na Irak gdje je snimio britanskog vojnika. No, da bi dobio efektniju kompoziciju, kombinirao ju je s drugim kadrom snimljenim u razmaku od nekoliko trenutaka, što možete vidjeti na ovoj poveznici. Obzirom da se to protivi etičkom kodeksu redakcije, Walski je već sljedećeg dana dobio otkaz o čemu je ugledna novinska kuća za koju je radio objavila i službeno priopćenje.
Granice dokumentarne fotografije i istine otvorena su kontroverza u novinskom izvještavanju i danas te, unatoč primjeru Briana Walskija, sve medijske redakcije ipak se ne drže istih etičkih standarda. Primjer Franka Hurleya utjelovljuje pak važan doprinos povijesti ratne fotografije, ali i daje uvid u etičke dileme s kojim su se kroz povijest suočavali novinski profesionalci u ekstremnim uvjetima.
