Usporedba NDH i zapadnih sila koju iznosi DOMiNO činjenično je neutemeljena

Stranka Dom i nacionalno okupljanje (DOMiNO) na svojem je Facebook profilu 3. rujna objavila status u kojemu citira člana stranačkog predsjedništva i zastupnika u Gradskom vijeću Grada Šibenika, Maria Kovača (arhivirano ovdje). Kovač je povodom održavanja Festivala alternative i ljevice (FALIŠ) kritizirao sufinanciranje festivala iz gradskog proračuna, te je uz to iznio nekoliko tvrdnji o povijesnim događajima iz Drugog svjetskog rata.
„Ne ulazeći u raspravu o političkim karakteristikama NDH, treba reći da je primjerice Francuska 1939. zatočila više od 70.000 osoba, Engleska 1.300 građana sumnjivih kao simpatizera fašizma te 26.000 građana neprijateljskih država (bez kriterija), dok su SAD 1942. godine zatvorile 106.000 osoba japanskog podrijetla, od čega 75.000 američkih građana. Tadašnja vlast u NDH nije postupala drukčije od drugih državnih vođa – dokazani neprijatelji hrvatske samostalnosti, osumnjičeni pobunjenici i pristalice neprijatelja uhićivani su i zatvarani“, izjavio je Kovač.
Kovač je, dakle, iznio nekoliko historijskih podataka o internaciji stanovništva u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u tijekom Drugog svjetskog rata, te je u konačnici na temelju tih podataka zaključio da internacijska politika Nezavisne Države Hrvatske nije odudarala od one zapadnih Saveznika.

Za početak, valjalo bi proći Kovačeve tvrdnje o masovnoj internaciji u trima navedenim državama Zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Istina je da je Francuska odmah po izbijanju Drugog svjetskog rata u rujnu 1939. godine donijela odluku o interniranju državljana Njemačke i tada već nepostojeće Austrije, koju je godinu dana ranije anektirao nacistički Treći Reich. Kao državljane neprijateljskih zemalja, smatralo ih se sigurnosnim rizikom; često bez opravdanog razloga.
Međutim, broj zatočenih njemačkih i austrijskih državljana te apatrida (ljudi bez važećeg državljanstva) u Francuskoj 1939. i 1940. godine bio je znatno manji od Kovačevih 70.000. Do studenoga 1939. godine internirano je oko 20.000 stranih državljana, od kojih je velik broj bio pušten na slobodu u narednim mjesecima (vidi ovdje, str. 26). Do novog je vala zarobljavanja stranih državljana došlo nakon početka njemačke ofenzive u svibnju 1940. godine. S novim je zatočenicima populacija stranih državljana u francuskim logorima porasla na 35.000 do 40.000. Takvo stanje ipak nije potrajalo, budući da je Francuska već krajem lipnja 1940. godine kapitulirala pred njemačkim Wehrmachtom. Postojeće je logore potom preuzeo kolaboracionistički režim maršala Philippea Pétaina te ih počeo koristiti za druge svrhe – s vremenom i kao dio nacističke mašinerije Holokausta.
Moguće je da je Kovač broj od 70.000 zatočenika dobio pribrajanjem određenog broja interniranih španjolskih izbjeglica, koji su se 1939. i 1940. godine također nalazili u Francuskoj. Naime, stotine su tisuća španjolskih republikanskih vojnika, civila i međunarodnih dobrovoljaca početkom 1939. godine u Francuskoj potražile spas od nacionalističkih snaga generala Francisca Franca. Francuska je španjolske izbjeglice uglavnom internirala u namjenske logore. Populacija tih izbjegličkih logora je u veljači 1939. godine iznosila oko 275.000 ljudi, no do studenoga iste godine taj se broj smanjio na 53.000 (Scott Soo; „The routes to exile: France and the Spanish Civil War refugees, 1939-2009.“; Manchester University Press (2013); str. 58 i str. 126). Dio izbjeglica se odlučio vratiti u Španjolsku, neki bivši vojnici su se pridružili Legiji stranaca, a preostale izbjeglice su s vremenom uspjele pronaći posao u Francuskoj. Izbjeglice iz Španjolske, uključujući bivše borce Internacionalnih brigada, u Francuskoj su imali posve drugačiji status od onoga zatočenih Nijemaca i Austrijanaca, te ih u raspravama o internaciji nema smisla tretirati kao istovjetne. Kovačeva brojka od 70.000 interniranih stranaca u Francuskoj 1939. godine stoga se može okarakterizirati kao pogrešna, odnosno preuveličana.
Internacijska politika Ujedinjenog Kraljevstva 1939. godine u početku je bila osjetno blaža od one u Francuskoj. I ondje su državljani Njemačke i Austrije bili proglašeni „neprijateljskim strancima” (eng. enemy aliens), no za razliku od Francuske u Ujedinjenom Kraljevstvu nije odmah došlo do njihove masovne internacije. Umjesto toga, britanska je vlada odlučila podijeliti strance na tri kategorije. U prvoj kategoriji (A) našli su se manje ili više otvoreni pobornici nacizma ili na druge načine neprijateljski nastrojeni strani državljani. U kategoriju B svrstane su donekle sumnjive osobe, a u kategoriju C osobe koje se moglo pouzdano smatrati saveznicima u borbi protiv nacističkog režima (Rachel Pistol; „Early internment camps in the United Kingdom: A forgotten history and heritage“; u „British Internment and the Internment of Britons: Second World War Camps, History and Heritage“; Bloomsbury Academic (2023); str. 13).
Britanske su vlasti do veljače 1940. godine obradile oko 73.000 njemačkih i austrijskih državljana u Ujedinjenom Kraljevstvu. Velika većina njih – otprilike 66.000, uglavnom židovskih izbjeglica – svrstana je u kategoriju C i ostavljena na slobodi, a svega 569 stranih državljana završilo je u kategoriji A, odnosno u internaciji (vidi ovdje).
Situacija se ipak promijenila nakon kapitulacije Francuske u lipnju 1940. godine. Britanske vlasti tada – u strahu od moguće njemačke invazije – odlučuju internirati i odrasle muškarce iz kategorija B i C, kao i velik broj talijanskih državljana. Ukupan broj interniranih stranaca u Ujedinjenom Kraljevstvu tada je dosegao 27.000, uključujući nekoliko tisuća zatočenika poslanih u Kanadu i Australiju. No, pod pritiskom javnosti, britanska vlada već krajem ljeta 1940. godine počinje oslobađati osobe iz kategorija B i C, te je do 1942. u britanskom zatočeništvu ostalo 5.000 stranih državljana (vidi ovdje). Stoga se podatak o 26.000 zatočenih stranaca u Britaniji, koji je iznio Kovač, može smatrati okvirno točnim.
Osim stranaca, britanska je vlada internirala i manji broj domaćih simpatizera fašizma. Između rujna 1939. i prosinca 1941. godine kroz britanski je zatvorski sustav prošlo 1.769 članova i simpatizera Britanske unije fašista (BUF) i drugih navodnih „petokolonaša”. Od spomenutog je broja čak 1.335 ljudi bilo uhićeno između svibnja i srpnja 1940. godine (Aaron L. Goldman; „Defence Regulation 18B: Emergency Internment of Aliens and Political Dissenters in Great Britain during World War II“; Journal of British Studies 12 (2); Cambridge University Press (1973); str. 123). I ova je Kovačeva tvrdnja točna, odnosno temeljena na povijesnim činjenicama.
Slično je i s tvrdnjom o internaciji osoba japanskog porijekla u SAD-u. Kovač barata brojkom od 106.000 interniranih, no stvarna je brojka vjerojatno bila i nešto veća te je iznosila između 110.000 i 120.000 (vidi ovdje i ovdje, ili u Greg Robinson; „By Order of the President: FDR and the Internment of Japanese Americans“; Harvard University Press (2001); str. 127). Za razliku od Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, interniranje osoba japanskog porijekla u Sjedinjenim Državama nije bilo temeljeno na njihovom državljanstvu, već na etničkoj pripadnosti. I sam je Kovač upozorio na tu činjenicu naglasivši da je 75.000 zatočenih etničkih Japanaca imalo američko državljanstvo. Iako nismo uspjeli provjeriti točan broj, činjenica je kako je velika većina od 80.000 američkih državljana japanskog porijekla (tzv. Nisei) provela Drugi svjetski rat u internaciji. Dakle, i ovaj je dio Kovačeve izjave točan.
Nakon iznošenja gorenavedenih povijesnih informacija, u svojoj je izjavi Kovač poentirao da „vlast u NDH nije postupala drukčije od ostalih državnih vođa“, odnosno sugerirajući da su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uhićivani i zatvarani tek „dokazani neprijatelji hrvatske samostalnosti, osumnjičeni pobunjenici i pristalice neprijatelja“.
Ovaj je dio Kovačeve izjave netočan iz dva razloga. S jedne strane, u logorima Nezavisne Države Hrvatske nisu završavali samo politički i vojni neprijatelji ustaškog režima. S druge strane, koncentracijski logori u NDH nisu bili istovjetni logorima u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu ili SAD-u.
Naime, najveći broj zatočenika i žrtava ustaških logora nisu činili politički neprijatelji režima (prvenstveno komunisti, ali i drugi antifašisti), već osobe koje su pripadale proskribiranim rasnim ili etničkim zajednicama. Rasnim zakonima, objavljenim 30. travnja 1941. godine, hrvatskim je Židovima i Romima oduzeto državljanstvo te su im ograničena građanska prava (dostupno ovdje, str. 123-125). Prva je skupina zagrebačkih Židova poslana u koncentracijski logor Danica kod Koprivnice između 27. i 29. svibnja 1941. godine. Ovu se internaciju nije niti pokušalo opravdati sigurnosnim razlozima, već je navedena skupina od 165 židovskih omladinaca deportirana pod lažnom izlikom odlaska na radove. Slično je bilo i s internacijom dvjestotinjak mladih zagrebačkih Židova, 21. lipnja 1941. godine (dostupno ovdje, str. 231 i str. 233).
Nakon napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez, 22. lipnja 1941. godine, Ante Pavelić je Židove proglasio kolektivno odgovornima za „širenje lažnih vijesti“ i „uznemiravanje javnosti“ te najavio njihovu internaciju u logore (dostupno ovdje, str. 236). Budući da su se masovne internacije hrvatskih Židova odvijale i ranije, jasno je da je Pavelićev proglas bio tek izlika za nastavak tekuće antisemitske kampanje. Da je internacija Židova bila temeljena na njihovoj rasnoj pripadnosti, a ne političkoj orijentaciji, dokazuju i slučajevi hrvatskih nacionalista židovskog porijekla koji su ipak završili u logorima. Najpoznatiji među njima svakako je bio Vladimir Singer, predratni ustaša, koji je 1941. godine uhićen i deportiran u logor u Staroj Gradiški.
Hrvatske Srbe također se interniralo u logore na temelju njihove etničke pripadnosti. Internirane su bile i čitave srpske zajednice koje su 1941. godine prešle na katoličku vjeru i izrazile lojalnost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Primjerice, većina od 1.130 Srba iz slavonskih sela Čenkovo i Paučje koje su ustaše u kolovozu 1942. godine deportirali u Jasenovac prešlo je na katoličku vjeru još deset mjeseci kasnije (Milan Radanović; „Prisilna asimilacija, internacije i masakri. Položaj pokatoličenih Srba u Velikoj župi Baranja 1941-1942,”; u „Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“; Srpsko narodno vijeće (2019); str. 290).
Stanovništvo općine Crkveni Bok na Baniji je kolektivno prekršteno krajem listopada 1941. godine, a u srpnju 1942. godine kao „potpuno lojalne” pohvalio ih je i ustaški veliki župan Dragutin Hadrović. Usprkos tome, pripadnici Ustaškog obrambenog zdruga u listopadu 1942. godine spaljuju Crkveni Bok i odvode više od 1.000 mještana u Jasenovac (Milan Radanović; „Općina Crkveni Bok u Drugom svjetskom ratu“; Srpsko narodno vijeće (2024); str. 96 i str. 144). Jasno je da je do internacija u oba navedena slučaja došlo zbog etničke pripadnosti lokalnog stanovništva. U postojećoj historiografiji može se naći još pregršt sličnih slučajeva.
Politika internacije u NDH stoga nije bila istovjetna onoj u Francuskoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje se osobe zatvaralo na temelju državljanstva i/ili političke orijentacije. Određena je sličnost ipak postojala s internacijom osoba japanskog porijekla u SAD-u. Naime, i u NDH i u SAD-u internacija se provodila na temelju etničke, odnosno rasne pripadnosti – bez obzira na državljanstvo ili političke stavove.
Najznačajnija razlika između internacija u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u s jedne, te internacija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj s druge strane ipak se može vidjeti u odnosu prema zatočenicima, odnosno u samoj namjeni logora. Američki, britanski i francuski logori služili su za olakšavanje nadzora nad „sumnjivim“ populacijama i kao takvi mogu se svrstati u kategoriju klasičnih koncentracijskih logora. Od 110.000 etničkih Japanaca zatočenih u SAD-u, u četiri je ratne godine umrlo njih 1.869 – od čega svega sedmero nasilnom smrću (vidi ovdje i ovdje). Stopa smrtnosti među britanskim logorašima bila je nešto viša i može se brojati u stotinama života. Međutim, većina stradalih zatočenika iz Britanije poginula je u napadima njemačkih podmornica na transportne konvoje, za što u konačnici nije bila odgovorna britanska vlada. U svakom slučaju, očito je da logori u navedenim državama nisu služili fizičkoj likvidaciji zatočenika.
Vlasti u NDH su također formirale nekoliko klasičnih koncentracijskih logora (među kojima je vjerojatno najpoznatija već spomenuta Danica), no od sredine 1941. godine internirane se Srbe, Židove i Rome – a nešto kasnije i antifašistički orijentirane Hrvate – prvenstveno šalje u logorske komplekse Gospić-Jadovno-Slana i Jasenovac. Navedeni logori nisu služili samo za nadzor nad „sumnjivim“ stanovništvom, nego i za masovne likvidacije u sklopu genocida nad Srbima, Židovima i Romima. Od nekoliko tisuća ljudi deportiranih u logor Jadovno, manje od stotinu ih je iz njega izašlo živo. U Jasenovcu se redovito likvidirao „višak” zatvorenika, kako bi se brojno stanje logora održalo na oko 3.000 zatočenika. Tisuće Roma i Srba ubijene su u Jasenovcu samo na proljeće i ljeto 1942. godine (dostupno ovdje, str. 236, 272, 286, 292-293).
Poimenični popis žrtava logora smrti Jasenovac sadrži imena 83.145 žrtava, od kojih je većina umrla nasilnom smrću, iscrpljivanjem ili od neliječenih bolesti. Iz navedenoga je jasno vidljivo da su logori u NDH često služili i kao masovna stratišta, što je vrlo bitna razlika u odnosu na logore u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u.
Zaključno, Mario Kovač je u svojoj izjavi podijeljenoj na Facebook profilu stranke DOMiNO pretežno točno opisao internacijsku politiku zapadnih Saveznika u Drugom svjetskom ratu, ali je njegova usporedba navedenih politika s onima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tendenciozna i činjenično neutemeljena.