Što je premijer Plenković objašnjavao novinarima u Budimpešti i je li bio u pravu?

U toku samita Europske političke zajednice, velikog budimpeštanskog skupa šefova europskih zemalja održanog u četvrtak i petak (na koji nisu bili pozvani jedino Rusija i Bjelorusija), a na kojem je jedna od glavnih tema bio ruski rat protiv Ukrajine i europski sigurnosni izazovi, predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković nekoliko se puta obraćao novinarima. 

Govoreći o glavnoj temi, Plenković je istaknuo da mir u Ukrajini treba podrazumijevati teritorijalnu cjelovitost Ukrajine i kako su sugestije Ukrajini da se odrekne teritorija radi mira opasne. 

„Ako je logika da se na taj način završi sukob, da se kaže 'prihvatit ćemo kršenje međunarodnog prava, ubijanje desetaka tisuća i više stotina tisuća ljudi, potpuno rušenje jedne ogromne europske zemlje, nema više ni gradova ni sela ni infrastrukture i nakon toga reći 'važno je primirje' i 'tko se gdje zatekao tako neka ostane' onda je to opasno za cijeli svijet, opasno kao presedan, opasno za međunarodne odnose i gdje je onda granica? Onda ćemo praktički završiti sukob i rusku agresiju na Ukrajinu na način da idemo niz ruku agresoru. Znači, da je takav savjet, recimo, netko Hrvatskoj dao i rekao 'sada vi stanite, nek' ostane okupirano između četvrtine i trećine Hrvatske pa kad bude' - gdje bi mi bili danas?“, rekao je Plenković okupljenim novinarima. 

Hrvatski premijer je zatim nastavio: „Mislim da tu trebamo biti jako ozbiljni. Svi žele mir, naravno, nitko ne želi da ljudi ginu, to je pozicija svih nas, ali, s druge strane, ne može sada dovesti do toga da prihvaćamo bilo kakav mir koji će negirati sve ono za što se mi načelno zalažemo. Ja još jednom podsjećam, u Budimpešti smo, to se rijetko spominje - ali prije 30 godina, ovdje u ovom gradu, Ukrajina i to tadašnje vodstvo Ukrajine dobilo je jamstva tzv. Budimpeštanskim memorandumom - da će se Ukrajina odreći svog nuklearnog arsenala, a taj nuklearni arsenal je bio takav da ga danas na teritoriju Europe ni približno nema nitko. I oni su se toga za jamstva čija? Jamstva stalnih članica Vijeća sigurnosti (UN-a, op. a.) da će čuvati njenu sigurnost i njen teritorijalni integritet“.

U tom trenutku netko je od okupljenih prekinuo Plenkovića u izlaganju. Iako se na snimci (dostupno ovdje na 07:55) ne čuje što je točno hrvatskom premijeru netko dobacio, iz njegovog naknadnog odgovora jasno je kako se radilo o osporavanju tvrdnje koju je Plenković upravo izrekao.

„Jesu, jesu … ovih svih stalnih članica“, odgovorio je Plenković, nakon čega mu ponovno netko osporava izrečeno.

„Jesu“, ponovio je Plenković te potom nastavio: „ali su tada oni to napravili zato što im se to obećalo, a to nije na kraju ispunjeno i to je taj temeljni problem“.

Premijer Plenković je što se tiče Budimpeštanskog memoranduma samo načelno u pravu jer zapravo Francuska i Kina (dvije od ukupno pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, ostale tri su SAD, Ruska Federacija i Velika Britanija) zaista nisu 5. prosinca 1994. godine supotpisale Budimpeštanski memorandum, nego su dale nešto slabija pojedinačna jamstva u zasebnim dokumentima koje su uručile ondašnjim ukrajinskim vlastima. 

Kada se raspao Sovjetski Savez 1991. godine, Ukrajina je na svom teritoriju imala treći najveći svjetski nuklearni arsenal. Nakon što se činilo da su ukrajinsko-ruski pregovori o uklanjanju tog oružja iz Ukrajine prekinuti u rujnu 1993. godine, američka vlada uključila se u trilateralni proces s Ukrajinom i Rusijom. Rezultat je bila Trilateralna izjava koju su potpisali američki predsjednik Bill Clinton, ruski predsjednik Boris Jeljcin i prvi ukrajinski predsjednik Leonid Kravčuk u Moskvi 14. siječnja 1994. godine. Ukrajina je pristala prenijeti nuklearne bojeve glave Rusiji na uklanjanje, a zauzvrat je Ukrajina dobila „sigurnosna jamstva“ od Sjedinjenih Država, Rusije i Britanije, ali i izvjesnu ekonomsku kompenzaciju. 

Budimpeštanski memorandum o sigurnosnim jamstvima sastoji se od tri suštinski identična politička sporazuma potpisana na konferenciji OESS-a u Budimpešti, 5. prosinca 1994. godine, kako bi se osigurala sigurnosna jamstva od strane njegovih potpisnica u vezi s pristupanjem Bjelorusije, Kazahstana i Ukrajine Ugovoru o zabrani proliferacije nuklearnog oružja (NPT). Tri memoranduma izvorno su potpisale tri nuklearne sile: Rusija, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo i, s druge strane, tri države koje se odriču nuklearnog oružja.

U glavnim točkama stoji da treba poštovati neovisnost i suverenitet potpisnika u postojećim granicama, u skladu s načelima Završnog akta Konferencije za europsku sigurnost i suradnju (Helsinski 1975.) i da se treba suzdržati se od prijetnje silom ili uporabe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti potpisnica memoranduma, te obavezati se da nijedno njihovo oružje nikada neće biti korišteno protiv tih zemalja, osim u slučajevima samoobrane ili na drugi način u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Također, da će se suzdržati od ekonomske prisile koja je namijenjena podređivanju vlastitim interesima korištenja prava od strane Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana koja su svojstvena njihovom suverenitetu i na taj način osigurati prednosti bilo koje vrste.

Inače, bivši američki predsjednik Bill Clinton dao je 4. travnja 2023. godine intervju irskoj televiziji RTÉ, u kojem je poručio da mu je žao što je prije skoro 30 godina stajao iza poteza za koji misli da presudno utječe na ratna zbivanja u Ukrajini. 

“Osjećam se osobno odgovornim, jer sam Ukrajinu natjerao da pristane odustati od svog nuklearnog oružja. Nitko ne vjeruje da bi Rusija danas ovo radila da Ukrajina još uvijek ima to oružje”, rekao je tada Clinton. 

A kako je pisao Politico, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je na samitu u Bruxellesu 17. lipnja ove godine rekao da "ili će Ukrajina imati nuklearno oružje i to će biti naša zaštita ili bismo trebali imati neku vrstu saveza. Osim NATO-a danas ne poznajemo nijedan učinkovit savez. Zemlje NATO-a nisu u ratu. Ljudi su svi živi u NATO-ovim zemljama. I hvala Bogu. Zato biramo NATO. Ne nuklearno oružje". 

Iz Plenkovićevog obraćanja novinarima zanimljiva je i njegova izjava o ratu u Hrvatskoj devedesetih godina prošlog stoljeća: „Da je takav savjet, recimo, netko Hrvatskoj dao i rekao 'sada vi stanite, nek' ostane okupirano između četvrtine i trećine Hrvatske pa kad bude' - gdje bi mi bili danas?“.

No, Hrvatskoj se zapravo dogodilo nešto slično. Naime, 2. siječnja 1992. godine u Sarajevu je između predstavnika Republike Hrvatske i JNA dogovoreno primirje. Hrvatska tada nije kontrolirana tridesetak posto svog teritorija, upravo po prilici onoliko koliko spominje Andrej Plenković. Za hrvatsku stranu primirje je potpisao ministar obrane Gojko Šušak, a za JNA general Andrija Rašeta. Nazočan je bio i Cyrus Vance, kao posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a. To primirje bilo je preduvjet za provedbu tzv. Vanceovog plana, odnosno slanja mirovnih snaga UN-a na zaraćena područja. Sarajevsko primirje stupilo je na snagu sljedećeg dana, 3. siječnja 1992. godine u 18 sati. Prekid vatre podrazumijevao je ostanak zaraćenih snaga na položajima koje su trenutno držale. U Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a broj 727 od 8. siječnja 1992. godine navode kako se "pozdravlja potpisivanje sporazuma u Sarajevu 2. siječnja 1992. o modalitetima provođenja bezuvjetnog prekida vatre o čemu su obje strane postigle Sporazum 23. studenog 1991. u Ženevi".

Iako tadašnja situacija u Hrvatskoj i sadašnja situacija u Ukrajini nisu usporedive, prvenstveno jer je Ukrajina u ratu s vojnom velesilom, Hrvatska je tri godine i sedam mjeseci nakon potpisivanja rečenog primirja, Vojno-redarstvenom akcijom Oluja 1995. godine, a još kasnije i mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja 1998. godine vratila svoje teritorije.