Ne, nije istina da je na prvom zajedanju ZAVNOBiH-a bilo svega „šest muslimana“

Na društvenoj mreži X, 25. studenog 2025. godine objavljena je snimka zaslona koja navodno prikazuje odgovor sustava umjetne inteligencije ChatGPT na pitanje o broju muslimana koji su sudjelovali na prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH). Prema objavljenoj slici, ChatGPT je odgovorio da se među 247 delegata na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a nalazilo svega šest muslimana. Uz spomenutu objavu na profilu stoji opis „pa kad je većina bila u ustašama”, pri čemu je iz konteksta jasno da se komentar odnosi na muslimane iz Bosne i Hercegovine (arhivirano ovdje). Ovdje vrijedi napomenuti kako su u razdoblju o kojem je riječ pripadnici ovog naroda u službenoj i širokoj upotrebi nazivani Muslimanima (u etničkom smislu), dok se od 1990-ih godina za istu skupinu ustalio naziv Bošnjaci.

Objava ima 12.000 pregleda, a neki od komentara bosanskohercegovačke muslimane nazivaju „hrvatskim” ili „ustaškim cvijećem”. Jedan od komentara uključuje i sliku druge objave na X-u u kojoj se prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a naziva „srpskim okupljanjem” (arhivirano ovdje). 

Datum objave na X-u također nije bio slučajan. Naime, 25. studenog obilježava se Dan državnosti Bosne i Hercegovine, upravo u spomen na datum početka prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a 1943. godine. Dan državnosti BiH pritom je neradni dan u Federaciji BiH, dok se u Republici Srpskoj službeno ne obilježava.

No, tvrdnja o svega šest muslimanskih sudionika prvoga zasjedanja ZAVNOBiH-a je činjenično netočna, što se može utvrditi uvidom u popis delegata (dostupno ovdje). Iako etnička pripadnost svih navedenih delegata nije nedvosmisleno utvrdiva, od 173 delegata s pravom glasa, najmanje 45 njih bilo je muslimanskog, odnosno bošnjačkog porijekla. Budući da je ukupan broj delegata (uključujući one bez prava glasa) bio 247, broj bošnjačkih sudionika prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a sigurno je bio i veći od 45.

Osim toga, postoje jasne indikacije da snimka zaslona iz objave uopće ne prikazuje autentični odgovor ChatGPT-ja. Naime, kada se ChatGPT-ju postavi pitanje sa snimke zaslona („Koliko muslimana je učestvovalo na prvom zasjedanju ZAVNOBIH?”), dobiva se odgovor da je prema dostupnim podacima na tom zasjedanju „bilo oko 46 Muslimana (Bošnjaka) sa pravom glasa.”

Popratnu tvrdnju kako je „većina [bosanskih muslimana] bila u ustašama” također je potrebno raščlaniti. Iako je svakako točno da je dio Bošnjaka pozdravio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske, upitno je koliko je podrška ustaškom režimu zaista bila raširena među bošnjačkim stanovništvom BiH. Činjenica je da je vrlo mali broj Bošnjaka pripadao prijeratnom ustaškom pokretu, kao i to da su Bošnjaci vrlo rijetko bivali postavljani na visoke političke i vojne funkcije u NDH (vidi u: Marko Attila Hoare; „The Bosnian Muslims in the Second World War”; Oxford University Press (2013); str. 14-17). Ustaški je pokret ubrzo po dolasku na vlast ipak uspio pridobiti određeni broj Bošnjaka na lokalnoj razini, te su mnogi od tih dobrovoljaca sudjelovali u zločinima nad srpskim stanovništvom. No, potrebno je naglasiti da su spomenuti dobrovoljci činili tek vrlo maleni dio ukupne bošnjačke populacije Bosne i Hercegovine. Primjerice, studija slučaja američkog povjesničara Maxa Bergholza utvrdila je da se ustašama u bosanskom Pounju u ljeto 1941. godine pridružilo "manje od jedan posto lokalnog muslimanskog stanovništva" (vidi u: Max Bergholz; „Violence as a Generative Force”; Cornell University Press (2016); str. 73-74). Znatno je veći broj Bošnjaka u toku rata bio mobiliziran u Domobranstvo NDH ili se pridružio lokalnim muslimanskim milicijama, čiji je odnos prema ustaškim vlastima oscilirao između suradnje i opstrukcije (vidi u: Marko Attila Hoare; „The Bosnian Muslims in the Second World War”; Oxford University Press (2013); str. 46).

Osnovnu prepreku masovnijem pridruživanju Bošnjaka Narodnooslobodilačkom pokretu u početku su predstavljali osvetnički zločini srpskih ustanika, poput onoga u Kulen Vakufu početkom rujna 1941. godine, kada je u nekoliko dana ubijeno oko 1.500 bošnjačkih civila (vidi u: Max Bergholz; „Violence as a Generative Force”; Cornell University Press (2016); str. 244).

Pa ipak, udio Bošnjaka u Narodnooslobodilačkom pokretu s vremenom se počeo povećavati. S jedne strane, bila je to posljedica aktivnog rada Komunističke partije na suzbijanju šovinizma i daljnjih osvetničkih zločina nad civilima. Josip Broz Tito je, primjerice, od srpskih komunista tražio da se „oštro istupi protiv pokolja Muslimana i Hrvata od strane velikosrpskih elemenata” (dostupno ovdje, str. 96), a glavni štab ustaničkih odreda za Liku još je u kolovozu 1941. godine upozorio da „ne smijemo dozvoliti da se i među nama pojave ljudi koji će iz osvete ubijati nevine žrtve, uništavati imovinu nevinih Hrvata i muslimana” (dostupno ovdje, str. 30). S druge strane, nevoljkost ili nemoć talijanskih, njemačkih i ustaških vlasti da se suprotstave sve masovnijim zločinima četnika Draže Mihailovića počele su dodatno nagrizati ionako labavu podršku koju su te vlasti uživale među Bošnjacima.

Sredinom rujna 1943. godine u okolici Brčkog je formirana 3. (kasnije 16.) muslimanska brigada Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Brigada je potom djelovala u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni te se borila protiv ustaških i četničkih snaga, ali i protiv njemačkog SS-a i lokalnih kolaboracionističkih muslimanskih milicija. Četrnaestog svibnja 1944. od bošnjačkih boraca iz okolice Prozora i Gornjeg Vakufa formirana je 17. krajiška brigada NOVJ (vidi u: Marko Attila Hoare; „The Bosnian Muslims in the Second World War”; Oxford University Press (2013); str. 199). Broj Bošnjaka u partizanskoj vojsci nastavio je rasti do kraja Drugog svjetskog rata.

Tvrdnja da je "većina bosanskohercegovačkih muslimana pripadala ustaškom pokretu" stoga se može okarakterizirati kao netočna. Tek je manji dio Bošnjaka pristupio Ustaškoj vojnici ili političkom krilu ustaškog pokreta. Među Bošnjacima koji su se borili na strani Sila osovine znatno je veći bio broj mobiliziranih u Domobranstvo ili angažiranih u autonomnim muslimanskim milicijama, uz također nezanemariv broj dobrovoljaca u Waffen-SS divizijama. Tisuće su Bošnjaka do 1945. godine stupile u redove NOVJ, a Narodnooslobodilački pokret je od 1943. počeo uživati sve širu podršku unutar bošnjačke zajednice. Teže je odgovoriti na pitanje udjela bošnjačkog stanovništva koje je podržavalo Nezavisnu Državu Hrvatsku nasuprot Narodnooslobodilačkom pokretu. Po tom pitanju ne postoji jasan historiografski konsenzus. Ipak, iz povijesnih je izvora očito da je odnos Bošnjaka prema NDH bio ambivalentan i da je uvelike ovisio o lokalnim okolnostima. Narativ o homogeno proustaškoj zajednici stoga iskrivljava povijesne činjenice te ne može koristiti boljem razumijevanju Drugog svjetskog rata na ovim prostorima.

Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, održano 25. studenog 1943. godine u Mrkonjić Gradu, odvilo se upravo u kontekstu jačanja utjecaja NOP-a među bošnjačkim stanovništvom. Formiranje ZAVNOBiH-a potvrdilo je budućnost Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u poslijeratnoj Jugoslaviji, zbog čega se datum njegova prvog zasjedanja danas slavi kao Dan državnosti BiH. Prisutni delegati su na kraju zasjedanja usvojili rezoluciju kojom se Bosnu i Hercegovinu definiralo kao zemlju triju ravnopravnih naroda: Srba, Hrvata i Muslimana. Točka 5. rezolucije bila je vrlo jasna po tom pitanju:

„Danas Narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko pretstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska, i muslimanska i hrvatska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaće ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije.” (dostupno ovdje ; str. 73).

Na temelju navedenoga možemo zaključiti i da je tvrdnja iz komentara o prvom zasjedanju ZAVNOBiH-u kao „srpskom okupljanju” netočna, kako po sastavu delegata, tako i po političkim ciljevima samoga zasjedanja.

Za kraj evo i imena delegata bošnjačkog porijekla abecednim redom: Alikalfić Fazlija, Brkić Hasan, Bektašević Ismet, Badnjević Ešref, Bektašević Nijaz, Čehajić Džemal-Mahmut, Čamo Edhem, Čemerlić Hamdija, Čomić Halid, Čengić Ibro, Dizdar Sulejman, Filipović Sulejman, Gruhonjić Osman, Gluhić Omer, Hozić Sabit, Hercegovac Adem, Hotić Mesud, Hadžiosmanović Smail, Hadžisarajlić Halil, Hodžić Mujo, Humo Avdo, Jakupović Mevla, Karabegović Osman, Kulenović Skender, Kunosić Abdulah, Kršlak Rasim, Kirt Husnija, Mujkić Hadži-Mehmed, Maglajlić Sefket, Mandžić Pašaga, Maksumić Omer, Mesihović Halid, Nazečić Salko, Osmić Omer, Omanović Hamdija, Porobić Mujo, Pobrić Edhem, Pehlivanović Mehmed, Pjanić Abdulah, Redžić Enver, Rustembegović Mujbeg, Sudžuka Muhamed, Sehović Ahmet, Šahinpašić Šain, Šator Ibrahim.