Jesu li Zekanović i Plenković u pravu kad se slažu u tome da Balkanski poluotok ne postoji i da Hrvatska nije Balkan?

Prošle srijede poslijepodne, nakon višesatnog aktualnog sata na kojem su saborski zastupnici postavljali pitanja predsjedniku i ministrima Vlade RH, premijer Andrej Plenković je predstavio Izvješće o održanim sastancima Europskog vijeća i sastanku na vrhu Europska unija-zapadni Balkan, održanom u prosincu prošle godine. Rekao je, među ostalim, da su sastanci Europske unije i zemalja jugoistoka Europe na godišnjoj bazi prije bili „nezamislivi”, a danas su normalna praksa, što je velik „politički uspjeh”. Na inicijativu Hrvatske i susjednih zemalja, „tada Bugarske”, od 2018. godine učestali su takvi skupovi - prvi je bio u Sofiji 2018. godine, potom u Zagrebu 2020. godine, pa u Brdu kod Kranja 2021. godine. Smisao cijele te politike jest nasloniti države zapadnog Balkana na EU, istaknuo je Plenković. 

Poslije njegovog izlaganja krenula je rasprava s pitanjima predsjedniku Vlade, u kojoj se nerijetko spominjao i pojam „Balkan“ te „zapadni Balkan“. 

Hrvoje Zekanović, član Hrvatske demokršćanske stranke koji je u Sabor ušao na zajedničkoj listi HDZ-a i partnera, kazao je da nije jedini u ovoj sabornici koji je alergičan na pojam „Balkan“, pa ga želi kratko definirati (snimka je dostupna na ovoj poveznici, a Zekanovićevo izlaganje počinje na 2:29:20).

„Pojam Balkanski poluotok zapravo uopće ne postoji“, konstatirao je Zekanović, pa nastavio: „Odnosno, ne može postojati jer je veza od Tršćanskog zaljeva odnosno Riječkog zaljeva pa do Crnog mora veća nego što je od Tršćanskog zaljeva do Sjevernog mora. Dakle, ono što ima veću povezanost ne može biti poluotok. Nadalje, Balkan geografski možemo definirati kao prostor južnije od Save, istočnije od Drine ili istočnije od planine Balkan. Hrvatska je mediteranska, srednjoevropska ili panonska zemlja, nije zemlja Balkana. Tako da, evo, pokušavamo na svaki mogući način da se Hrvatska, ali i Bosna i Hercegovina, ne spominju u kontekstu Balkana. Balkan je sinonim za nazadno društvo, za kulturološki pojam ... Mi smo zemlja koja je pod utjecajem kršćanstva, dijelom protestantizma, malim dijelom pravoslavlja i islama, a dok je Balkan isključivo pod utjecajem ove zadnje dvije religije“.

Plenković je odmah odgovorio na Zekanovićev istup.

„Hvala lijepa. Što se toga tiče, slažem se sa vama. Mislim da smo to već u ovom visokom domu rješavali početkom dvijetisućitih. Malo mi je smiješna ta rasprava. Ima par ljudi koji su isto tada ovdje bili, ali sve manje i manje, tako da je ta tema apsolvirana. Ali, možda još nešto o Ukrajini ovima koji ne razumiju šta se zbiva“, odgovorio je predsjednik Vlade i potom nastavio govoriti o važnosti toga da Rusija ne pomiče svoje granice prema Zapadu (snimka je dostupna na ovoj poveznici, a Plenkovićev odgovor počinje na 2:30:30).

S obzirom da premijer Plenković nije precizirao s čime se točno u Zekanovićevim tvrdnjama slaže, niti se od ičega u svom odgovoru ogradio, logično je pretpostaviti da se slaže sa svim što je ovaj saborski zastupnik iznio u citiranom izlaganju. 

Portal Slobodne Bosne objavio je dva dana kasnije tekst pod naslovom: „ŠOVINIZAM U HRVATSKOM SABORU: Zekanović i Plenković se složili - "Balkan je sinonim za nazadno društvo pod utjecajem pravoslavlja i islama!" u kojem komentiraju da Zekanovićevo izlaganje u Saboru „nažalost nije izazvalo nikakvu negativnu reakciju niti osudu", nego je "čak štoviše, dobio podršku od premijera Plenkovića koji se složio s ovim šovinističkim istupom Zekanovića“. 

Ukoliko za potrebe ovog teksta ostavimo po strani Zekanovićevo osobno stajalište da je „Balkan sinonim za nazadno društvo“, ostaje pitanje je li on u pravu kada tvrdi da pojam Balkanski poluotok „zapravo uopće ne postoji“ te da se Hrvatska, ali i Bosna i Hercegovina ne bi trebale spominjati u kontekstu Balkana.

Ovako piše poznata Encyclopedia Britannica: „Balkan, najistočniji od tri velika južna europska poluotoka. Ne postoji univerzalni dogovor o komponentama regije. Balkan se obično karakterizira tako da obuhvaća Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Hrvatsku, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Rumunjsku, Srbiju i Sloveniju - sa svim ili dijelom svake od tih zemalja smještenih unutar poluotoka. Dijelovi Grčke i Turske također se nalaze unutar geografske regije koja se općenito definira kao Balkanski poluotok, a mnogi opisi Balkana također uključuju te zemlje. Neki definiraju regiju u kulturno-povijesnom smislu, a drugi u geografskom, iako postoje čak i različita tumačenja među povjesničarima i geografima. Štoviše, za neke promatrače, pojam 'Balkan' je opterećen negativnim konotacijama povezanim s poviješću etničke podijeljenosti i političkih preokreta u regiji. Početkom 21. stoljeća sve više je postao popularan još jedan par definicijskih pojmova: Jugoistočna Europa, koja se koristila za opisivanje regije u širokim terminima (iako, opet, bez univerzalnog dogovora o njegovim sastavnim državama) i zapadnom Balkanu, za koji se obično kaže da obuhvaća Albaniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Srbiju. Općenito, Balkan graniči na sjeverozapadu s Italijom, na sjeveru s Mađarskom, na sjeveru i sjeveroistoku s Moldavijom i Ukrajinom, a na jugu s Grčkom i Turskom ili Egejskim morem (ovisno o definiranju regije). Balkan na zapadu okružuje Jadransko more, na jugozapadu Jonsko, a na istoku Crno more. Na sjeveru jasno zemljopisno razgraničenje Balkana postaje teško jer se Panonski bazen Velikog Alfolda (Velika Mađarska nizina) proteže od središnje Europe do dijelova Hrvatske, Srbije i Rumunjske“. 

U Hrvatskoj enciklopediji pod opisom Balkanskog poluotoka, odnosno Balkana, može se pročitati sljedeće: „Balkanski poluotok (Balkan), najistočniji od triju južnih europskih poluotoka; leži između Crnoga, Mramornoga, Egejskoga, Jonskoga i Jadranskog mora. U sjevernom dijelu širok oko 1260 km, dug (sjever-jug) oko 950 km. Kako Balkanski poluotok nema jedinstvene i određene planinske pregrade koja bi ga dijelila od europskih trupa, a nije ni etnička ni prirodna cjelina, dosad se nije mogla točno odrediti njegova sjeverna granica. Naime, u sjevernom dijelu to je područje nizinom Save i Dunava široko otvoreno prema europskom kopnu, pa i nema obilježja poluotoka. Obično se prihvaćaju za sjevernu granicu rijeke Dunav-Sava-Kupa i dalje do Riječkog zaljeva. Ta se granica podudara s rijekama koje teku pretežno od zapada prema istoku, a u prošlosti su tvorile kulturnu i političku među. Tako određenom granicom Balkanski poluotok obuhvaća dio Hrvatske, Bosnu i Hercegovinu, veći dio Srbije, Kosovo, Crnu Goru, Bugarsku, Sjevernu Makedoniju, Grčku, Albaniju, mali dio Rumunjske (Dobrudža) i europski dio Turske. Na zapadu povlače neki granicu Savom, Krkom, preko Postojnskih vrata na dolinu Vipave i Sočom na Tršćanski zaljev“. 

Na istom se mjestu još može pročitati i o nastanku pojma „Balkanski poluotok“. 

„Naziv Balkanski poluotok prvi je u stručnoj literaturi upotrijebio njemački geograf August Zeune (1809), koji je želio da i jugoistočni prostor europskog kopna, analogno Pirenejskomu i Apeninskomu poluotoku, dobije ime po glavnom gorju koje se njime prostire. Pod tim nazivom razumijevao je zemlje južno od Stare planine (turski Balkan) odnosno Bugarsku, Sjevernu Makedoniju, Albaniju i Grčku. Naziv Balkan preuzeo je od austrijskoga geologa Amija Bouéa, koji je tako nazvao Staru planinu u Bugarskoj, iako se naziv Balkan ne proteže na cijelu Staru planinu“.

I sama Europska unija Republiku Hrvatsku svrstava u Zapadni Balkan.

„Europska unija razradila je politiku kojom se podržava postupna integracija država zapadnog Balkana u EU. Hrvatska je 1. srpnja 2013. postala prva od tih sedam država koja je pristupila Uniji, a Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Republika Sjeverna Makedonija i Srbija imaju službeni status država kandidatkinja“, stoji na službenim stranicama Europskog parlamenta o Zapadnom Balkanu.

Zaključno, unatoč nastojanju Hrvoja Zekanovića, Balkanski poluotok ipak postoji, kao što i, prema dominantnim geografskim činjenicama, njemu pripada barem značajan dio Hrvatske, ali i Bosna i Hercegovina.