Analiza 32 milijuna tweetova pokazuje da radikalno desni populisti koriste dezinformacije za političku prednost

Nedavno objavljeno znanstveno istraživanje pod naslovom “Kada stranke lažu? Misinformacije i radikalno desni populizam u 26 zemalja” pokazuje da su krajnje desni populisti značajno skloniji širenju misinformacija na društvenim mrežama od političara iz mainstream, centrističkih ili krajnje lijevih političkih opcija.

U sažetku ovog rada objašnjava se kako se u Europi uočava rast radikalno desnih stranaka. Marginalizirane u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, tijekom posljednja tri desetljeća ponovno su ojačale, a od početka ovog stoljeća bilježe značajne izborne uspjehe. Primjerice, spominje se, kako je u Austriji Slobodarska stranka (FPÖ) izašla kao vodeća stranka na izborima prošle godine, dok je u Italiji koalicija predvođena strankom Braća Italije (Fratelli d’Italia) došla na vlast 2022. godine. U Mađarskoj je stranka Fidesz Viktora Orbána pobijedila na četvrtim uzastopnim izborima. U Francuskoj je Nacionalno okupljanje (RN) Marine Le Pen postala najveća stranka u zemlji. 

Spomenuto istraživanje, koje su proveli autori Petter Törnberg sa Sveučilišta u Amsterdamu i Juliana Chueri sa Slobodnog sveučilišta u istom gradu, polazi od premise da je online informacijski prostor sve više obilježen pristranim narativima, dezinformacijama i teorijama zavjere. Širenje misinformacija postalo je globalni problem. Fokus akademske zajednice koja se bavi istraživanjima ovih fenomena nedavno se usmjerila na jednog specifičnog pokretača lažnih uvjerenja među biračima: na kampanje misinformacija koje vode političke elite.

U ranijem istraživanju koje su 2018. godine proveli autor W Lance Bennett sa Sveučilišta države Washington i Steven Livingston sa Sveučilišta George Washington u Washingtonu D.C., porast misinformacija povezan je s usponom određene vrste politike, što opisuju terminom “dezinformacijski poredak”. Postoje rasprave o tome kakva točno vrsta politike pokreće širenje misinformacija, a prevladavajuće stajalište je da su misinformacije povezane s populizmom, čija je karakteristika “antielitistička retorika koja mainstream medije često prikazuje kao dio korumpirane elite”.

Bennett i Livingston, međutim, tvrde da su misinformacije možda bliže povezane s “isključujućim ideologijama i neprijateljskim odnosom prema demokratskim institucijama, što je karakteristično za (populističke) radikalno desne političke aktere”. Istraživanja su pokazala da radikalno desne populističke stranke često stječu prednost na izborima zahvaljujući dezinformiranom biračkom tijelu. 

Na temelju ovih prijašnjih istraživanja, Törnberg i Chueri u svojoj studiji pokušavaju odgovoriti na sljedeća pitanja: “koje su stranke sklonije širenju misinformacija na internetu“ i „jesu li misinformacije povezane s populističkim strankama ili su specifično obilježje radikalne desnice”. Autori to ispituju kroz analizu svih objava na društvenoj mreži Twitter (sadašnjem X-u) koje su podijelili parlamentarni zastupnici iz 26 zemalja u razdoblju između 2017. i 2022. godine. Riječ je o zastupnicima iz 17 članica Europske unije, ali i Velike Britanije, SAD-a i Australije. Zatim su ti podaci – 32 milijuna tweetova 8.198 zastupnika – uspoređeni s međunarodnim bazama podataka poput Parlgov i V-Dem koje sadrže detaljne informacije o političkim strankama, uključujući njihovu poziciju na lijevo-desnom spektru i stupanj populizma.

Konačno, istraživači su prikupili podatke s fact-checking platformi i platformi za praćenje lažnih vijesti kako bi sastavili bazu sa 646.058 URL-ova, svaki s pridruženom „ocjenom činjeničnosti” na temelju pouzdanosti izvora – i usporedili te podatke s 18 milijuna URL-ova koje su zastupnici podijelili na Twitteru, omogućujući tako komparativni pristup misinformacijama u sferi politike. Obradom svih različitih skupova podataka, uspjeli su stvoriti agregatnu “ocjenu činjeničnosti” za svakog političara i stranku, na temelju poveznica koje su dijelili zastupnici. 

Rezultati pokazuju da su određene političke ideologije povezane s većom vjerojatnošću širenja misinformacija. Konkretno, radikalna desničarska populistička ideologija najsnažniji je pokazatelj sklonosti širenju dezinformacija, dok zastupnici s lijevog i desnog centra te iz ljevičarskih populističkih stranaka nisu bili povezani s tom praksom. Također, pokazalo se da konzervativne i radikalno desne stranke imaju najniže ocjene činjeničnosti. 

“Stranke s lijeve strane političkog spektra, kao i kršćansko-demokratske i liberalne stranke, dobile su sličnu ocjenu činjeničnosti. Socijalističke i druge ljevičarske stranke, od kojih neke imaju populističke elemente, postižu najviše ocjene činjeničnosti”, sukus je predstavljenih rezultata ovog vrlo složenog istraživanja. 

Autori su utvrdili i da su desničarske populističke stranke znatno sklonije dijeljenju misinformacija nego desničarske stranke koje nisu populističke. 

“Rezultati potvrđuju da su radikalno desne stranke, u usporedbi s drugim stranačkim obiteljima, najsklonije dijeljenju informacija s niskom činjeničnošću. Relativno niska ocjena činjeničnosti konzervativnih stranaka može odražavati činjenicu da su se granice između konzervativnih i radikalno desnih stranaka u posljednjim godinama zamaglile”, stoji u istraživanju. 

Nadalje, kaže se i kako istraživanje upućuje na to da, umjesto općeg anti-elitizma populista, iza većine misinformacijskih kampanja stoje „isključujuće ideologije i neprijateljstvo radikalnih desničarskih populista prema demokratskim institucijama”, kako je istaknuo jedan od autora istraživanja, Petter Törnberg, u intervjuu za Guardian. 

Autori istraživanja tvrde da je “amplifikacija misinformacija sada sastavni dio strategije radikalne desnice”. Ovi rezultati, također, sugeriraju da “političke misinformacije treba promatrati kao sastavni dio trenutnog vala radikalno desnog populizma i njegovog protivljenja liberalnodemokratskim institucijama”.

Pojašnjava se da krajnje desni politički pokreti iskorištavaju pad povjerenja u službene informacije, medije i institucije, slabljenje tradicionalnih političkih organizacija i povezanu krizu legitimiteta demokratskih institucija, kroz stvaranje alternativnih izvora informacija - svojevrsnih alternativnih medijskih „ekosustava“ uvelike lišenih novinarske etike i standarda - s ciljem podrivanja institucionalnog legitimiteta, rušenja ustaljenog političkog poretka, te destabilizacije mainstream stranaka, medija, vlada i izbora. 

„Ti 'ekosustavi' ne samo da pojačavaju dezinformacije, već i oblikuju radikalno desničarske populističke pokrete, jačajući njihove ideološke poruke, stvarajući osjećaj zajedništva među biračima i pružajući protu-narativ u odnosu na mainstream medije”, kaže Petter Törnberg. 

Autori studije zaključuju kako se medijski „ekosustav“ oblikuje prema političkoj logici radikalno desnog populizma, tako se i radikalno desna politika oblikuje prema poticajima medijskog okruženja u kojemu je najvažnije privlačenje pažnje. 

„Misinformacije i radikalno desni populizam stoga treba razumjeti kao nerazdvojne i sinergijske—dva izraza istog političkog trenutka”, zaključuje se u istraživanju.