Provjerili smo tvrdnje o „orvelovskom zakonu EU“ – nisu istinite

Rubni portal Epoha objavio je 11. kolovoza članak pod naslovom „Novi orvelovski zakon Europske Unije o medijima omogućuje uhićenje novinara koji se ne slažu s politikama Bruxellesa“ (arhivirano ovdje), u kojem se tvrdi da je cilj novog Europskog zakona o slobodi medija „potpuno uništiti alternativne medije u EU“, odnosno „spriječiti širenje informacija i mišljenja osim onih koje dopušta Bruxelles“. 

„EMFA (European Media Freedom Act) sada legalizira narušavanje privatnosti novinara hakiranjem njihovih telefona i drugih uređaja, što je u potpunoj suprotnosti s pravima utvrđenim Europskom poveljom, koja naravno ne zanima bruxelleske diktatore. I što je najgore: novi zakon dopušta uhićenje novinara ako je to u 'javnom interesu', što bi značilo da bi, na primjer, u sljedećoj 'plandemiji' mogli biti uhićeni oni koji izvještavaju protiv narativa“, navodi se u nepotpisanom članku portala Epoha.

No, što je uopće Europski zakon o slobodi medija kojim se bavi Epoha, što on zapravo predviđa i koliko osnove ima u tvrdnjama tog rubnog portala? 

„Europskim zakonom o slobodi medija uspostavlja se novi skup pravila za zaštitu pluralizma i neovisnosti medija u Uniji. Zahvaljujući tome javni i privatni mediji lakše će djelovati preko granica na unutarnjem tržištu Unije, i to bez nepotrebnog pritiska i vodeći računa o digitalnoj transformaciji medijskog prostora“, navodi se na stranicama Europske komisije o ovom zakonu koji je na snagu stupio 7. svibnja 2024. godine, a nova pravila u potpunosti se primjenjuju od 8. kolovoza ove godine.

Na istoj adresi istaknute su intencije EMFA-e: zaštititi uredničku neovisnost, zaštititi novinarske izvore, među ostalim od uporabe špijunskog softvera, osigurati neovisno funkcioniranje javnih medija, povećati transparentnost vlasništva nad medijima, pružiti zaštitne mjere u situacijama kad velike internetske platforme neopravdano uklanjaju medijski sadržaj, uvesti pravo na prilagodbu medijske ponude na uređajima i sučeljima, jamčiti transparentnost državnog oglašavanja za pružatelje medijskih usluga i internetske platforme, osigurati da države članice dostave procjenu učinka ključnih koncentracija na medijskom tržištu na medijski pluralizam i uredničku neovisnost, povećati transparentnost mjerenja gledanosti publike za pružatelje medijskih usluga i oglašivače.

Kako se u članku portala Epoha tvrdi da Europski zakon o slobodi medija „legalizira narušavanje privatnosti novinara hakiranjem njihovih telefona i drugih uređaja“, na ovom mjestu valja istaknuti da se u tekstu Europskog zakona navodi da je „intruzivni softver za nadzor, među ostalim posebice ono što se obično naziva 'špijunski softver', osobito invazivan oblik nadzora nad medijskim djelatnicima i njihovim izvorima“.

„Može se upotrijebiti za tajno snimanje poziva ili drukčiju upotrebu mikrofona uređaja krajnjeg korisnika, filmsko snimanje ili fotografiranje fizičkih osoba, strojeva ili njihove okoline, kopiranje poruka, pristupanje šifriranim podacima o sadržaju, praćenje aktivnosti internetskog pretraživanja, praćenje geolokacije ili prikupljanje drugih senzorskih podataka, ili za aktivnosti praćenja preko više uređaja krajnjih korisnika. Ima odvraćajući učinak na slobodno obavljanje gospodarskih djelatnosti u medijskom sektoru. Osobito ugrožava odnos povjerenja novinara s njihovim izvorima, koji je u srži novinarske struke. S obzirom na digitalnu i intruzivnu prirodu takvog softvera i prekograničnu upotrebu uređaja, osobito je štetno za obavljanje gospodarskih djelatnosti pružateljâ medijskih usluga na unutarnjem tržištu. Stoga je potrebno osigurati da se pružatelji medijskih usluga, uključujući novinare, koji djeluju na unutarnjem tržištu medijskih usluga mogu osloniti na snažnu i usklađenu zaštitu u vezi s upotrebom intruzivnog softvera za nadzor u Uniji, među ostalim kada se vlasti država članica za njegovu upotrebu obrate privatnim stranama“, objašnjava se u tekstu Europskog zakona.

Intruzivni softver za nadzor, stoji nadalje u tekstu Europskog zakona o slobodi medija, „trebao bi se upotrebljavati samo ako je to opravdano prevladavajućim razlogom od javnog interesa, ako je to predviđeno pravom Unije ili nacionalnim pravom, ako je to u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje kako ga tumači Sud i s drugim pravom Unije, ako je to odobreno ex ante ili, u iznimnim i hitnim slučajevima, ako je to naknadno potvrdilo pravosudno tijelo vlasti ili neovisno i nepristrano tijelo vlasti nadležno za donošenje odluka, ako se to događa u istragama kaznenih djela navedenih u članku 2. stavku 2. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP (9), koja su u državi članici kažnjiva najvišom kaznom zatvora ili oduzimanja slobode od najmanje tri godine, ili u istragama drugih teških kaznenih djela koja su u dotičnoj državi članici kažnjiva najvišom kaznom zatvora ili oduzimanja slobode od najmanje pet godina, kako je utvrđeno nacionalnim pravom te države članice, te ako nijedna druga manje ograničavajuća mjera ne bi bila primjerena i dovoljna za dobivanje traženih informacija“.

U članku 4. Europskog zakona o slobodi medija izrijekom se navodi da države članice osiguravaju djelotvornu zaštitu novinarskih izvora i povjerljive komunikacije te da države članice ne smiju provoditi ni jednu od sljedećih mjera: „(a) obvezivati pružatelje medijske usluge, njihovo uredničko osoblje ili sve druge osobe koje bi, zbog svojeg redovitog ili profesionalnog odnosa s pružateljem medijske usluge ili njegovim uredničkim osobljem, mogle imati informacije o novinarskim izvorima ili povjerljivoj komunikaciji ili ih mogu identificirati da otkriju takve informacije; (b) pritvarati, sankcionirati, presretati ili nadzirati pružatelje medijskih usluga, njihovo uredničko osoblje ili sve druge osobe koje bi, zbog svojeg redovitog ili profesionalnog odnosa s pružateljem medijske usluge ili njegovim uredničkim osobljem, mogle imati informacije o novinarskim izvorima ili povjerljivoj komunikaciji ili ih mogu identificirati, podvrgavati njih ili njihove poslovne ili privatne prostorije nadzoru, ili pretrazi i zapljeni u svrhu pribavljanja takvih informacija; (c) instalirati intruzivan softver za nadzor na bilo kojem fizičkom ili digitalnom uređaju, stroju ili alatu kojim se koriste pružatelji medijskih usluga, njihovo uredničko osoblje ili sve druge osobe koje bi, zbog svojeg redovitog ili profesionalnog odnosa s pružateljem medijske usluge ili njegovim uredničkim osobljem, mogle imati informacije o novinarskim izvorima ili povjerljivoj komunikaciji ili ih mogu identificirati“.

U tekstu zakona su navedena i odstupanja, situacije kad države članice mogu poduzeti neke od gore navedenih mjera. Slučajevi su to koji moraju biti predviđeni pravom Unije ili nacionalnim pravom: „razmjerno i opravdano na pojedinačnoj osnovi prevladavajućim razlogom od javnog interesa; i podložno prethodnom odobrenju pravosudnog tijela ili neovisnog i nepristranog tijela nadležnog za donošenje odluka ili da u propisno opravdanim iznimnim i hitnim slučajevima to tijelo naknadno odobrava navedenu mjeru bez nepotrebne odgode“. 

Također, postupanje u iznimnim slučajevima mora biti u skladu s člankom 52. Povelje o temeljnim pravima Unije, koji kaže da „svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda“, odnosno „podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba“. 

Pri izradi samog zakona 60 europskih nevladinih organizacija, među kojima i hrvatski GONG, upozorilo je da nacrt zakona „dopušta upotrebu špijunskog softvera protiv novinara i nadzor nad njima i njihovim izvorima u slučaju zaštite nacionalne sigurnosti“ (vidi ovdje). Nakon toga, „nacionalna sigurnost“ izbačena je kao jedan od razloga zbog kojih bi država iznimno mogla špijunirati novinare intruzivnim softverom za nadzor. 

Ukratko, iz teksta Zakona jasno je da Europski zakon o slobodi medija ne „legalizira narušavanje privatnosti novinara hakiranjem njihovih telefona i drugih uređaja“, kako se to tvrdi u članku portala Epoha, odnosno intencija zakona nisu uhićenja novinara i uništavanje medija.