Je li HateAid zaista organizacija koja se bavi cenzurom i „targetira američke tvrtke“
Odnosi između Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije nedavno su se dodatno zaoštrili na području regulacije digitalnog prostora i slobode govora. Američki državni tajnik Marco Rubio 23. prosinca objavio je uvođenje sankcija, uključujući zabrane izdavanja viza, protiv pet istaknutih europskih i američkih aktera koji se bave borbom protiv dezinformacija i zagovaranjem provedbe digitalnih propisa Europske unije. Među sankcioniranima našle su se i Josephine Ballon i Anne-Lene von Hodenberg iz njemačke organizacije HateAid. Obje su ranije, putem ove organizacije, zagovarale prava korisnika i provedbu Akta o digitalnim uslugama (DSA). Taj zakon, kojega je Europski parlament usvojio u listopadu 2022. godine, osmišljen je za sprječavanje nezakonitih i štetnih aktivnosti na Internetu i širenja dezinformacija. Obvezuje online platforme u Europi da uklanjaju nezakonit sadržaj. Aktualna američka administracija, međutim, takve mjere naziva cenzurom.
Osim izvršnih direktorica HateAida, sankcijama su pogođeni i Thierry Breton, bivši povjerenik EU-a i jedan od tvoraca Akta DSA, Imran Ahmed, izvršni direktor američkog Centra za suzbijanje digitalne mržnje (Center for Countering Digital Hate) te Clare Melford, suosnivačica Globalnog indeksa dezinformacija (Global Disinformation Index). Njima, a potencijalno i članovima njihovih obitelji, zabranjen je ulazak u SAD.
Obrazlažući zabrane viza, Rubio je u priopćenju optužio pet sankcioniranih osoba da su predvodile „organizirane napore kako bi se američke platforme prisile na cenzuriranje, demonetizaciju i potiskivanje američkih stajališta s kojima se ne slažu”. Pet pojedinaca kojima se uvode sankcije su označeni kao „radikalni aktivisti” iz „instrumentaliziranih organizacija” koji „targetiraju američke govornike i američke tvrtke“, te kao „vodeće osobe globalnog cenzorsko-industrijskog kompleksa“. Britanski Guardian, pak, opisuje pojedince pogođene ovim sankcijama kao „aktiviste protiv dezinformacija“.
S jedne strane, dakle, Washington i DSA i aktiviste koji zagovaraju njegovu provedbu vidi kao provoditelje cenzure, dok europski čelnici tvrde da su propisi nužni za kontrolu govora mržnje. Prema američkom CNN-u, borba administracije Donalda Trumpa na ovom polju usmjerena je upravo protiv europskih propisa koji su utjecali na digitalne platforme, krajnje desne političare i Trumpove saveznike, uključujući i Elona Muska vlasnika društvene mreže X.
Brojne organizacije i pojedinci, među kojima je i asocijacija fact-checking organizacija EFCSN (The European Fact-Checking Standards Network), supotpisali su izjavu podrške aktivistima i Bretonu. Nazivaju ih „braniteljima demokracije koji osiguravaju internetsku sigurnost“ i „štite slobodu govora i izražavanja“. Govor se, ističu, „ne ograničava, već se štiti od manipulacije“. Vlada Sjedinjenih Država, prema ovoj izjavi, na lažan i obmanjujući način koristi pojam „cenzura“, koje u aktivnostima ovih pojedinaca i organizacija – nema. Upravo suprotno, oni rade na „zaštiti integriteta informacija i slobode govora“.
Na primjeru organizacije HateAid, pokušat ćemo analizirati imaju li optužbe iz Washingtona o „globalnom cenzorsko-industrijskom kompleksu“ uporište u činjenicama. Je li HateAid zaista organizacija koja se bavi cenzurom? Kakve aktivnosti i kampanje obilježavaju njezin rad?
Prema službenoj stranici same organizacije, HateAid promiče ljudska prava u digitalnom prostoru te se suprotstavlja digitalnom nasilju i njegovim posljedicama, kako na društvenoj tako i na političkoj razini. Organizacija pruža izravno savjetovanje i pravnu pomoć u slučajevima digitalnog nasilja.
HateAid digitalno nasilje definira kao „različite oblike uznemiravanja, ponižavanja, diskriminacije ili društvene izolacije na internetu ili putem elektroničkih sredstava komunikacije“, te da su „mjesta na kojima se digitalno nasilje pojavljuje vrlo raznolika: društvene mreže, aplikacije za razmjenu poruka, chat-sobe, gaming platforme ili elektronička pošta samo su neki od primjera”.
U intervjuu s jednom od savjetnica iz organizacije, osobe koje su najviše pogođene digitalnim nasiljem „pripadaju marginaliziranim skupinama, ili čak više njih istodobno“, a „u mnogim slučajevima riječ je o osobama koje nasilje i diskriminaciju doživljavaju i u stvarnom, izvanmrežnom životu“.
HateAid nudi savjetovanja u slučajevima vrijeđanja ili prijetnji u komentarima punim mržnje, potom objave osobnih podataka na internetu bez dopuštenja, obnaženih ili intimnih fotografije poslanih bez pristanka, objave nečijih intimnih fotografija na internetu … Također pruža besplatne usluge dokumentiranja, prijavljivanja i provjere slučajeva digitalnog nasilja, kao i pomoći pri podnošenju prijave nadležnim tijelima, financiranja sudskih postupaka i upućivanja na stručne osobe.
Njemačka ministrica pravosuđa Stefanie Hubig o ovoj je organizaciji rekla sljedeće: „HateAid pruža podršku žrtvama nezakonitog digitalnog govora mržnje. Organizacija daje važan doprinos osiguravanju zaštite osobnih prava u digitalnom prostoru. Svatko tko to naziva cenzurom pogrešno prikazuje naš ustavni poredak.“
Koje su, dakle, aktivnosti ili kampanje HateAida mogle biti shvaćene kao sporne iz perspektive američke administracije te rezultirati optužbama za cenzuru?
Više je zapaženih sudskih postupaka u kojima je HateAid podupirao pojedince u njihovim prijavama protiv velikih platformi. Spomenimo slučaj Künast protiv Facebooka.
„Sedam dugih godina mem s lažnim citatom zastupnice njemačkog Bundestaga Renate Künast kružio je Facebookom i masovno se dijelio, uključujući i profile krajnje desnice. Dana 8. travnja 2022. godine. Okružni sud u Frankfurtu na Majni donio je povijesnu presudu kojom je utvrdio da je Facebook dužan ukloniti sve objave koje sadrže taj lažni citat”, naveo je HateAid u medijskom priopćenju o ovom slučaju.
Također, prema riječima ove organizacije, 2021. godine postavili su presedan u Njemačkoj kada je X (tadašnji Twitter) morao platiti 6.000 eura odštete jer nije uklonio seksističke uvrede upućene jednoj njemačkoj novinarki. Naime, unatoč višemjesečnim prijavama, X ove uvrede nije uklanjao sa svoje platforme, a na koncu je Okružni sud u Frankfurtu na Majni naložio platformi da prestane s daljnjim širenjem spornih komentara i isplati financijsku odštetu. To je bio prvi put da je jedna društvena mreža u Njemačkoj morala platiti odštetu korisniku zbog neuklanjanja nezakonitog sadržaja.
I početkom 2023. godine podnesena je tužba protiv X-a zbog neuklanjanja antisemitskog sadržaja, uključujući poricanje Holokausta. Tužitelji su tvrdili da uvjeti korištenja X-a sami stvaraju pravnu obvezu uklanjanja takvog sadržaja, budući da platforma navodi kako ne tolerira govor mržnje ni poricanje povijesnih zločina. Na suđenju je X tvrdio da njemačko pravosuđe nije nadležno, a sud je prihvatio taj argument i odbacio tužbu. HateAid je na tu odluku uložio žalbu.
Tu je i još jedan „povijesni slučaj“ u kojemu je klijentica HateAida nedavno podnijela tužbu protiv Googlea jer se njezine intimne fotografije bez pristanka od 2023. godine masovno šire internetom i pojavljuju u Google pretraživanju slika povezanom s njezinim pravim imenom. Unatoč tisućama prijava i uklanjanja poveznica, fotografije su se neprestano pojavljivale. Uz potporu HateAida, klijentica traži trajno uklanjanje svih prijavljenih i sličnih fotografija iz Googleove tražilice. Google, prema tužbi, snosi djelomičnu odgovornost za masovno širenje privatnih slika, uglavnom s manje poznatih pornografskih stranica, ostvarujući pritom promet i dobit. Posljedice su bile teške: žrtva je morala promijeniti posao i mjesto stanovanja.
Još jedan neuspješan slučaj protiv X-a ticao se analitičara podataka Travisa Browna, koji istražuje govor mržnje na X-u, koji mu je, umjesto uklanjanja takvog sadržaja, po drugi put suspendirao račun, optužujući ga za nedopušteno prikupljanje podataka. Sudovi u Njemačkoj proglasili su se nenadležnima, smatrajući da je nadležan sud u Irskoj, gdje se nalazi europsko sjedište platforme.
Na temelju dostupnih informacija i navedenih primjera djelovanja organizacije HateAid, vidljivo je da se njezin rad primarno odvija u okviru postojećih pravnih sustava, ponajprije njemačkog i europskog, te da je usmjeren na pružanje pravne pomoći i potpore osobama pogođenima nezakonitim oblicima digitalnog nasilja. Aktivnosti koje HateAid provodi – uključujući savjetovanje žrtava, dokumentiranje slučajeva, pokretanje sudskih postupaka i zagovaranje provedbe važećih zakona – temelje se na zakonodavstvu koje je demokratski usvojeno i koje predviđa obveze digitalnih platformi u pogledu uklanjanja nezakonitog sadržaja. U tom smislu, HateAid ne donosi samostalne odluke o uklanjanju sadržaja, niti uopće ima tu mogućost, već koristi pravne mehanizme kako bi sudovi i nadležna tijela utvrdili odgovornost platformi.
Stoga, na temelju dostupnih činjenica, može se zaključiti kako ne postoje pokazatelji da HateAid provodi cenzuru u smislu izravnog ograničavanja slobode govora.
Za kraj napomenimo još i kako su uočljive dublje razlike između europskog i američkog pristupa regulaciji digitalnog prostora, osobito kada je riječ o granici između slobode govora i govora mržnje. Dok se u Europi naglasak stavlja na pravnu regulaciju i zaštitu pojedinaca od štetnih i nezakonitih sadržaja, u Sjedinjenim Državama prevladava pozicija koja je bliže takozvanom „apsolutizmu slobode govora“, uz naglašenu sumnju prema moderiranju i reguliranju sadržaja, koji se nerijetko interpretiraju kao cenzura. Slučaj HateAida stoga se može promatrati ne samo kao spor oko djelovanja jedne organizacije, već i kao ilustracija transatlantskog neslaganja o granicama slobode govora.
* Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Pod lupom"
